KAKO JE TO MOGUĆE? U NDH je bilo 13 generala SRBA, u četnicima bilo par tisuća HRVATA a 1/8 četnika bili BOŠNJACI!

Posve je jasno da kontroverzna uloga četnika u Drugom svjetskom ratu i danas izaziva zbunjenost čak i u ozbiljnih povijesnih istraživača. 



Četnici i ustaše skupa nazdravljalju. Navodno u hotelu "Bosna" u Banjaluci.


Naime, tzv. Jugoslovenska kraljevska vojska u otadžbini pokušavala je, tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, sjediti na dvije stolice. Prema vladi u Londonu i zapadnim saveznicima, četnici su glumili gerilski pokret otpora, a na terenu su opako kolaborirali s njemačkim i talijanskim okupatorom, pa čak i ustašama, borili se protiv boljševičkih partizana i, ono što je najgore od svega, činili masovne pokolje nad nevinim nesrpskim stanovništvom. Hrvatima obiju vjera, kako se tada govorilo. Ono u čemu su zagovaratelji Mihailovićeve sudske rehabilitacije možda ponajviše u pravu, jest činjenica da komunistički sudski proces zacijelo nije zadovoljavao ni najmanje standarde pravednog suđenja. No, je li Draža Mihailović uistinu bio nevin kao rosa, samo zato što nije imao pravo na vlastiti izbor svjedoka ili na pravo žalbe? Ili zato što su ga zatvorski čuvari, uoči dolaska u sudnicu, navodno prisilno napijali rakijom?


UKOLIKO ŽELITE DA NAS PRATITE NA INSTAGRAMU, KLIKNITE NA SLIKU ISPOD:


HVALA OD SRCA!

VOJVODA ZVONIMIR

Hrvatska javnost u pravilu pristupa ovoj temi stereotipno, automatski osuđujući četnike kao tuđe, uvozno, zlo. Parafrazirajući Jean-Paul Sartrea, četnici, to su drugi. Kada se govori o jugoslavenskim četnicima, počesto se zaboravlja kako su u redovima vojske Draže Mihailovića, istina u manjem broju, sudjelovali i mnogi Hrvati, Slovenci pa čak i bosanski muslimani. Neki od njih zauzimali su ključna mjesta u četničkoj hijerarhiji, poput Hrvata Zvonimira Vučkovića Feliksa koji je bio zapovjednik Prvog ravnogorskog korpusa. Bio je Mihailovićeva desna ruka, nosio je naslov četničkog vojvode takovskog i zacijelo je najzaslužniji što su četnici spasili više stotina oborenih savezničkih pilota.

Četnici djeluju i među Slovencima (u redovima tzv. Plave garde bili su olimpijac Leon Štukelj i ekonomist Aleksandar Bajt) i bosanskim muslimanima. Procjenjuje se da su muslimani krajem 1943. činili čak osminu od ukupnog broja Mihailovićevih vojnika! Hrvati iz Dalmacije, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim raspopom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. Nakon što je Italija, u rujnu 1943., proglasila kapitulaciju, otoke Krk, Mali i Veliki Lošinj, Cres, Silbu i Olib "oslobađaju" hrvatski četnici, pripadnici 243. bataljona JVO, koji su izvršili pomorski desant iz pravca Senja. Ondje su ih dočekali lokalni hrvatski četnici iz Aleksandrova (kako se 1921.-1945. nazivao Punat, u kraljevu čast). Kada su ih se ubrzo dočepali dalmatinski partizani, surovo će ih zarobljene poubijati, sve do posljednjega.

ATENTAT U OSIJEKU

Odgovor na pitanje otkuda tako snažna hrvatska potpora četništvu u Dalmaciji, krije se u književno-povijesnoj studiji "Orjuna: Ideologija i književnost", koju je u Splitu 2008. objavio dr. Ivan J. Bošković sa Sveučilišta u Splitu. Mnogima će se danas činiti sablažnjivom činjenica da su Split i Dalmacija, između dva rata, bili epicentar ekstremnog integralnog jugoslavenstva. U Splitu, koji u to vrijeme nosi epitet "najvećeg srpsko-hrvatskog grada na moru", već 1918. osniva se Jugoslavenska nacionalno-napredna omladina, organizacija čiji je cilj borba s hrvatskim "separatistima i veleizdajnicima". Četiri godine kasnije, JNNO prerasta u Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (Orjuna), prorežimsku, ekstremnu, ultranacionalističku i terorističku organizaciju, koja, osim "separatista", na svojoj meti ima i komuniste. Orjuna osniva i svoje zloglasno vojno krilo, tzv. akcione čete kojima je cilj bio fizički obračun pa čak i ubijanje svojih suparnika. Orjunaši u Osijeku 1923. ubijaju hrvatskog aktivista Stjepana Veselića, bacaju bombu na tiskaru Hrvatskog lista te ruše Frangeš-Mihanovićev spomenik Umirućem domobranu kako bi ga bacili u Dravu.

U Dalmaciji djeluje čak 50 ogranaka Orjune, a njezino članstvo čine "jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena". U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi. Umjesto u domobrane, ustaše ili partizane, djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

PISMO DRAŽI

Rad Orjune i, poslije, četnika u Splitu, aktivno podupire cijeli niz splitskih i dalmatinskih književnika, poput Nike Bartulovića, Đure Vilovića, Mirka Korolije, Ćire Čičin-Šaina, Sibe Miličića i drugih, koji redovito pišu ekavicom i u svojim tekstovima neumjereno slave Srbiju. Niko Bartulović će 1944. biti hrvatski predstavnik na Svetosavskom kongresu u selu Ba (na kojem četnici obećavaju srpsko-hrvatsko-slovensku federaciju!), a bivši katolički svećenik Đuro Vilović radi u stožeru Draže Mihailovića. U svome pismu Mihailoviću, Bartulović 1943. piše kako mnogi mladi Hrvati prelaze na pravoslavlje kako bi pokazali svoju odanost vojvodi Birčaninu. U Splitu u to vrijeme djeluje Četnički odbor na čijem je čelu vojvoda Ilija Trifunović Birčanin. Načelnik njegovog stožera bio je Radovan Ivanišević. Procjenjuje se da je među četnicima bilo možda i više od dvije tisuće Hrvata, koji su, do sada, u povijesnim knjigama bili tek fusnota.

Piše: Draško CELING



Srbi GENERALI u NDH


Kako svi već znamo o ” Handžar diviziji” i njihovom sluganstvu  i zločinima u  NDH-u, mislimo da bi vam bilo zanimljivo čuti i o nekim Srbima u NDH.






Predstavljamo događaje o kojima se već desetljećima ne govori ili se prešućuje:

Od ukupno 93 generala u vojsci zloglasnog poglavnika NDH Ante Pavelića, njih trinaest bili su Srbi, i to na vrlo odgovornim položajima, dok je 28 generala bilo Židova.

Ustaška NDH osnovana je 10. travnja 1941, a u siječnju 1942. poglavnik Ante Pavelić izdao je naređenje da se ustanovi Hrvatski državni sabor, čije članove je postavljao osobno…

Predsjedništvo je imalo pet članova, a jedan od njih bio je Srbin – dr Savo Besarović, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj. Sredinom rata Besarović je postao ministar u NDH, a poslije rata su ga partizani streljali.
Besarović je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u NDH – recimo da je, od ukupno 93 generala u NDH, bilo 13 Srba, i to na istaknutim položajima.

Milan Uzelac od 1912. bio je komandant Ratnog zrakoplovstvo Austrougarske, a poslije Prvog svjetskog rata prešao je u jugoslovensku vojsku. Otišao je u mirovinu 1923, ali je 1941. prišao Pavelićevim ustašama i organizirano njihovo ratno zrakoplovstvo.

Poslije Drugog svjetskog rata proveo je samo dvije godine u zatvoru i kao umirovljenik 1954. umro u Petrinji.

Mihajlo Lukić čin generala dobio je samo osam dana nakon osnivanja NDH. I on je karijeru započeo u austrougarskoj i nastavio u jugoslovenskoj vojsci, gdje je kao general predavao na Vojnoj akademiji, a kod ustaša je komandirao divizijom i korpusom.

„Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH“ dobio je titulu viteza. U zatvoru je, od deset presuđenih, odležao pet i 1961. umro kao umirovljenik.

Vitez je bio i general NDH Đuro Gruić, Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici. Bio je na dužnosti „glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga“ i osoba od Pavelićevog povjerenja, pa ga je čak pratio u posjetu Hitleru 1944. Zarobljen je u Austriji i izručen partizanskim vlastima. Vojni sud u Beogradu osudio ga je na smrt.
Na suđenju je izjavio: „Veliki broj Srba pravoslavaca bio je visokokvalificirani u hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, Srba svoju su obavezu prema državi odrađivali na druge načine.“

A Dušan Palčić, također oficir austrougarske i kasnije vojske Kraljevine Jugoslavije, za svoj rad promoviran je u čin generala NDH, sa titulom krilnik, što je bio najviši čin u vojsci NDH. Umro je u Zagrebu 1963. kao umirovljenik.

Logor i zatvori


Đuro Dragičević, austrougarski pa jugoslovenski oficir, od 1941. bio je komandant ustaške artiljerije, a pred kraj rata prešao je u Berlin. Rusi su ga zarobili, pa je dvije godine proveo u logorima u Njemačkoj i još sedam u SSSR. Umro je u Austriji.

Zvonimir Strimaković i Jovan Iskrić, poslije vjerne službe u vojsci NDH, čin generala dobili su 1944. Iskrić je umro kao umirovljenik 1961. u Zagrebu, a Strimaković je izdržao svih 20 godina robije u zatvoru Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao da se pokaje. Umro je 1974. u Zagrebu u 83. godini.

Pada u oči da su poslije rata skoro svi Srbi generali u NDH kod partizanskih vlasti prošli mnogo bolje od ostalih ustaša.


PAVELIĆEV MINISTAR

Ljubomir Pantić, magistar farmacije iz Bijeljine, bio je ministar bez portfelja u ustaškoj vladi. Zahvaljujući protekciji svog rođaka, istaknutog komuniste Rodoljuba Čolakovića, odležao je samo tri i po mjeseca u zatvoru, a posle slobodno živio u Beogradu. Čak je dobio i državnu mirovinu.




Momčilo Petrović






Izvori: glas-slavonije.hr, poskok.info

Постави коментар

0 Коментари