Marko Šaravanja, umjetnik iz Sarajeva i magistar grafike, najkontroverzniji je bloger Buke, kojeg možete čitati pod imenom “Markoni”. Čitajući njegove blogove, mnogi su se pitali da li ih piše muško ili žensko, imajući u vidu da su tekstovi snažni i emotivni, i često su pisani iz ženskog lica.
Ovaj umjetnik kroz svoj rad razbija tabue i stereotipe, kaže da neće da ima ništa zajedničko sa likovnom scenom na ovom prostoru, provocira, živi i stvara po svom, bez ikakvih okova. Kroz svoju umjetnost propituje tabu teme poput smrti, seksa, erotike, nasilja, jer za njega nema tabua.
Marko Šaravanja rođen je 1987. godine u Sarajevu. Završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Magistrirao je grafiku 2012. god. na Akademiji Široki Brijeg. Izlagao u Mostaru, Sarajevu, Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu. Otvorio je 25 samostalnih izložbi, a posljednje tri izložbe predstavio je u Muzeju Književnosti i Pozorišne Umjetnosti Mak u centru Sarajeva. Izložbe Prosvetljenje, Emancipacija i Maestro čine trilogiju i srž čitave priče i umjetnosti koju živi i stvara.
Sa Markom smo za portal Buka razgovarali o umjetnosti, kontroverzama, provokacijama, stereotipima, pisanju i drugim temama.
Marko, stvaraš zaista interesantnu umjetnost. Možeš li se za početak prisjetiti svojih početaka i razvoja kao umjetnika?
Moj početak je bio slučajan. Sa 15 godina sam morao upisati neku školu gdje nema matematike, jer nisam znao ništa o matematici, ali lijepo sam crtao i kuhao. Zakasnio sam na prijemni u kuharsku školu i završio u Umjetničkoj školi Gabrijela Jurkića u Mostaru, a onda preselio u Sarajevo i završio Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Moja profesorica Verica Antunović mi je otvorila vrata prema slikarstvu, boji, ljepoti stvaranja. Nakon njene smrti, više ništa nije bilo isto za moju umjetnosti i mene i morao sam nastaviti sa stvaranjem vlastitog stila i pravca u kojem želim ići. Uzori su mi Frida Kahlo, Edit Glavurtić i Ljiljana Markota. Uz mog velikog slikara i komšiju Antu Martinovića.
Za tebe nema tabu tema, kroz svoje radove otvoreno govoriš o seksualnosti, erotici, nasilju, smrti i sl. Do kojih zaključaka si kroz svoje radove došao, koliko smo svi na neki način zatvoreni u urođene i stečene kalupe koje smo prihvatili?
Nemam nijednu tabu temu u svom životu. Radio sam sa djecom bez roditelja kao likovni terapeut i sa ovisnicima. Nagledao sam se horora i naslušao bizarnih priča za cijeli jedan život. Od malih nogu mi je poznato nasilje, predrasude, kalupi u koje se ljudi stavljaju i ograde kojima se ograđuju ili njih netko ogradi. Seks je tema o kojoj slikam i pišem prilično rijetko, ali kad poželim, to uradim na takav način da se često pokrene neka kontroverza, zabrana i cenzura. Moj zaključak je da malograđani rade na pogrešnim mjestima kad je kultura u pitanju. Ali osobno me to ne dotiče.
Tvoji radovi provociraju, provociraju ustaljene obrasce ponašanja, društvene norme, identitete. Kako ti gledaš na tu vrstu provokacije, koliko je umjetniku važna upravo ta provokacija?
Moji radovi samo reflektiraju sredinu koja me okružuje. Ne radi se o meni u mojim slikama već o vama promatračima i kako se pronalazite u mojim slikama. Kad ljudi promatraju moje slike, često mi govore kako se ne razumiju u umjetnost. Moj odgovor je da ne razumijem ni ja. A provokacija je umjetniku danas presudna. Nažalost. Živimo u toliko razvijenom društvu da su sva naša čula otupljena. Kako da netko obrati pažnju na jedno umjetničko djelo kad smo po cijeli dan izloženi svakakvim reklamama, dramama, televizijom, žurbom i medijima? Morao sam napraviti budalu od sebe milion puta samo da skrenem pažnju na svoj rad. Ako nekoga provociraju moje slike, znači da nije ravnodušan, a to je jedino važno.
Kako razbiti stereotipe u kojima svi živimo, stereotipe o ulogama koje nosimo svakim novim danom? Da li je to uopšte moguće uraditi?
Nemoguće je razbiti stereotipe. Oni nisu tu da bi se razbijali, jer postoje vijekovima unatrag i postojat će kad nas ne bude. Stereotipe treba poštovati, a onda uraditi sve po svome, uz dužno poštovanje. Uloge koje nosimo svaki dan su različite i tu su da nam pomognu da funkcioniramo na poslu, kući, privatnom životu...Jedini problem kod uloga koje svaki dan igramo je kad povjerujemo da je to ono što zaista jesmo i ništa više od toga.
Život kod nas je opterećen nacionalnim, tradicionalnim religioznim obrascima. Kako ti gledaš na to? Kako jedan mlad čovjek da stekne individualnost, da nađe sebe kad mu se određeni stavovi od malih nogu nameću?
Ja sam dijete iz miješanog braka i sve mi je jasno. Kad si kao dijete suočen sa ratom i tolikom mržnjom i bijesom, jer si dijete druge nacije, veoma brzo odrasteš i shvatiš pravu prirodu ljudi koju pokažu samo kad imaju priliku. Život kod nas je opterećen religijom i vjerom, ali stalno rušimo i gradimo crkve, džamije, hramove, dok nam mladost odlazi u druge zemlje tražeći nekog drugog Boga, jer na Balkanu nijedan od ova tri Boga nije uradio posao kako treba. Ali nije Bog kriv, naš narod je izabrao balkansku sudbinu koja se neumorno ponavlja i koju je Ivo Andrić opisao kao ''Prokleta Avlija''. Od malih nogu sam se odrekao izjašnjavanja i mišljenja političkih, vjerskih, seksualnih, nacionalnih. Ipak sam ja samo slikar i treba da se bavim umjetnošću.
Kakve su reakcije na tvoju umjetnost, na radove koje stvaraš. Da li si imao negativnih iskustava, jer živimo ovdje gdje živimo, gdje su tradicionalni okovi još uvijek jaki?
Reakcije na moju umjetnost su takve da sam sa odličnim uspjehom na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu dva puta pao ispit, jer nisam imao vezu, novac i vjerovatno pogrešno ime i prezime. Nakon toga sam poravnio u potpunosti. Nešto je u meni puklo taj dan i umrlo. Imao sam 18 godina i vjerovao da je to kraj svijeta. Nije bio kraj svijeta, već početak mog novog pravca. Tad sam donio odluku da neću imati ništa zajedničko sa likovnom scenom na ovom prostoru i da ću dobiti akademsku titulu jednog dana. Negativne reakcije na moje izložbe su znale biti tako snažne da mi je dekan zaprijetio izbacivanjem sa Akademije. Nisam član nijednog kulturnog društva i neću da budem. Danas je to iza mene, ali bilo je baš teško. Posebno mojim roditeljima, jer su mislili da mene sve to pogađa osobno. Nije. Bilo je zabavno igrati se sa umjetnošću. Tradicionalni okovi jesu veoma snažni i teški. Ja sam svoje obojio zlatnom bojom, pa ih nosim ko nakit.
Kroz svoj rad govoriš i o LGBT temama, problemima, zajednici... Koliko ti je ovaj momenat važan u radu i šta njime želiš da poručiš?
LGBT zajednica je postala jedna blijeda kopija hetero zajednice. Brak, djeca, kuća i jedan psić. Ne zanima me takva zajednica. LGBT zajednica je zajednica drugačijih ljudi, otvorenih, maštovitih, kreativnih i drugačijih, a to nećete naći na Balkanu. Osobno me ne zanima tko s kim spava i smatram krajnje neukusnim kad netko ulazi u privatan život drugih ljudi i kad sa svojim privatnim životom izlazi vani. To vrijedi i za mene i za sve. Jednostavno mi je neshvatljiva tolika drama oko LGBT zajednice. Moja poruka je poruka mira i ljubavi za sve i da svatko živi kako hoće, ali pustite i druge da žive...
Kako jedan umjetnik živi u BiH, sa kojim problemima se susreće, vodi li ostvaren život, sanja li o nekoj drugoj zemlji gdje bi se njegov/njen rad cijenio više?
Živim u zemlji koju iskreno volim. Prekrasne planine, rijeke, klima i volio bih da mogu ostati ovdje, ali moram i ja pobjeći. Svi moji poznanici, prijatelji i rođeni brat su otišli daleko odavde. I nitko se neće vratiti. Mislim da će isto biti i sa mnom, jer nemam mjesta za život ovdje pored tolikih političkih predstavnika koji se bore za manjine, nacije, nacionalni interes, natalitet, napredak i rast zemlje. Ne sanjam o drugoj zemlji, moji radovi su već u zemljama širom Europe, a neki i u Americi. Bitno je kako se čovjek osjeća ondje gdje se trenutno nalazi. Ja sam dobro. Vodim ostvaren život slikam, pišem, kuham. Volim da mi bude lijepo i biram s velikom pažnjom šta mi je u kući, s kim se družim, šta čitam, slušam i vidim, jer ako ne vodite računa o tim stvarima, one će se na kraju pobrinuti za vas...
Da te publici BUKE predstavimo i kao našeg aktivnog blogera pod nazivom Markoni. Tvoji blogovi su zaista odlični. Posljednji blog ’Zašto si se ubila?’na neki način govori o svima nama. Šta ti znači pisanje kojim se baviš?
Hvala na komplimentima. Zaista je nevjerovatno to sa pisanjem, na taj način se opuštam. Kroz pisanje onakvih priča ja se potpuno unesem u taj drugi svijet, ličnosti, dešavanje, emocije i odluke koje se mijenjaju kako priča raste. To je nevjerovatan proces. Ljudi vjeruju da su neke priče istinite. Zanimljiva stvar vezano za moje mračne priče je potreba ljudi da saznaju da li su stvarne ili fikcija. Svi moji blogovi bave se teškim. ali univerzalnim temama i pitanjima. Kad pišem, ne želim da kritikujem državu, ljude, političare, jer to je najlakši put do simpatija čitatelja. Samo se dobro naseri po svemu i bit će super tekst kojem će svi aplaudirati. jer si iskreno napisao kakvo je stanje i sranje u kojem živimo. To je provjeren recept, pogledajte tuđe blogove i kolumne. Mene zanimaju mračnije, dublje i teže stvari koje nije lako opisati, a još teže za pročitati. To pisanje me zabavlja i opušta. I dalje bi neki htjeli znati koje su priče istinite, a koje nisu, ali o tome ne mogu pričati. Neka svatko ima svoju verziju istine.
Na čemu trenutno radiš, kakvi su ti planovi za naredni period. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Nakon ove izložbe ''Maestro'' samo nastavljam sa slikanjem. Moj cilj je naslikati što više lijepih slika i uljepšati tuđe životne prostore svojom umjetnošću. Idem korak po korak i ne pravim velike planove, jer onda imam i velike stresove ako se ne ostvaruju, a šta će mi to? Imam 30 godina, neću da me prekine srce jer nešto nije kako bi ''trebalo'' biti. Ono što mi je važno je da sam opstao kao umjetnik i približio svoj rad drugim ljudima unatoč cenzurama, zabranama i poteškoćama koje sam doživio kroz sve ove godine. Pobijedili su ljudi koji vole moj rad. Prepoznaju moj trud i cijene umjetnost i mene kao umjetnika. Ne tražim ničije opravdanje, ni dopuštenje, a najmanje tražim da me svi vole - Iako bi to bilo najbolje...
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
(6yka.com)
0 Коментари