Enver Đuliman: "Mir je samo prvi korak ka pomirenju." Da li smo nakon više od 20 godina i dalje na prvom koraku?

Aktuelni razgovor sa povodom: Enver Đuliman, koordinator Odjela za edukaciju o ljudskim pravima Norveškog Helsinškog komiteta.

Upravo je obrazovanje ono koje treba da dovede do pozitivnih promjena i do pozitivnog mira. To je obrazovanje koje nam omogućuje znanje do kojeg ćemo doći postavljajući pitanja, prvo sebi a onda i drugima: koje postaje dijelom naše ličnosti i  koje živimo u susretu sa drugima i drugačijima: koje nam pomaže da se svakodnevno borimo protiv vlastitih predrasuda o drugima jer je jedino čovjek bez predrasuda slobodan čovjek: znanje  koje nas uči da preuzmemo odgovornost, a ne da bježimo od nje skrivajući se iza grupe kojoj pripadamo: to je znanje koje spaja a ne razdvaja ljude, koje se gradi na etosu a ne na etnosu, koje objašnjava a ne opravdava, koje govori o stvarnosti kakva jeste ali i o tome kakva bi mogla biti. Na kraju, to je znanje koje nas uči kako da volimo „zemlju naše djece a ne zemlju naših djedova“ kako bi rekao Borislav Pekić.

Iako za razgovor sa Enverom Đulimanom obično ne treba neki poseban povod, ovaj koji sada nastaje,  ima ipak  jedan značajan povod! To je najnovija knjiga, Pomirenje – znakovi pored puta, koju je napisao  ove godine, a koju je objavila izdavačka firma u Oslu, znakovito simboličkog imena «Pax»

Ako bi se višegodišnja karijera ovoga aktiviste u oblasti ljudskih prava mogla svesti u jednu rečenicu, onda bi se ona mogla izraziti naslovom njegove prve knjige – gradite mostove, a ne zidove! Njegov curikulum vitae koji se sastoji od završetka studija na Pravnom fakultetu  u Sarajevu, a potom u Norveškoj, dodatni studij na univerzitetu u Oslu i u Nansen školi, norveškoj humanističkoj akademiji u Lilehameru, daju mu dodatnu težinu na relevantnosti ovoga što radi i piše!

Još jedna bitna činjenica jeste da je on u Norvešku prispio iz Mostara, u vrijeme agresije i brutalnih zbivanja, što znači da o temama pomirenja piše i na osnovu vlastitih iskustava, što garantuje autentičnost. Knjiga je predstavljena na posbenom seminaru u organizaciji Norveškog helsinškog komiteta, uz učešće eminentnih aktivista iz ove oblasti, što samo po sebi govori o važnosti nove knjige!

Sama knjiga bi trebala postati dio važne literature u oblasti poslijeratnih pomirenja jer pored teoretske, sadrži i onu, ako se može tako reći, praktičnu dimenziju, jer je nastala i na osnovi dugogodišnjeg iskustva i aktiviteta, posebno u obrazovanju, koje je, opet, jedan od najbitnijih segmenata za uspostavljanje važnog procesa pomirenja! I ništa manje  bitno jeste i činjenica da je Enver Đuliman bio sudionik projekata o ljudskim pravima i pomirenju i u Azerbejdžanu, Gruziji, Armeniji, Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji, što može biti bitna odrednica u kvalitetu i važnosti knjige koja je upravo predstavljena!

Razgovarao: Fahro KONJHODŽIĆ

Nedavno je u Oslu predstavljena vaša nova knjiga, Pomirenje – znakovi pored puta. Izdavač je Pax forlag i na norveškom je jeziku. Zašto ste napisali ovu knjigu sa baš ovom temom o pomirenju?

Knjigu sam napisao zato što mislim da mnogi ljudi koriste riječi i pojmove koji su povezani sa pomirenjem a znaju vrlo malo o tome. Iako u knjizi koristim mnoge primjere iz bivše Jugoslavije ona nije pisana ni za nekoga ni protiv koga. Želio bih da je pravedna prema svima i da je svi mogu koristiti. Ipak priznajem da nije potpuno neutralna jer  je slika toga kako ja vidim teme i izazove predstavljene u njoj. Plan je da se knjiga prevede na ruski i BHS.

Budimo malo konkretni: Šta je za vas pomirenje?

Ne vjerujem da neko ima tačan odgovor. Najčešće se kaže da je pomirenje uspostavljanje prijašnjih veza/stanja koje je na ovaj ili onaj način narušeno. Ja polazim od toga da svaki rat ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Prateći ovu postavku pomirenje bi bilo proces u kojem se pojedinac, grupa ili nacija (a grupe i nacije su zamišljene zajednice, konstrukcije/bajke) mijenjaju i gdje na prošlost gledaju naočalama budućnosti. To je proces koji traje čitav ljudski vijek i koji traži da mijenjamo naša ubjeđenja o ratu, o «onima drugima», o nama samima. Traži da mijenjamo naše identitete. A ko želi da mijenja svoj identitet? Zato pomirenje i jeste tako teško.

Interesantna je ova vremenska perspektiva?

Neko je srećan da se rodio i proživio tako da ga je istorija mimoišla. Recimo Norvežani koji gotovo nisu ni učestvovali u prvom i drugom svjetskom ratu. Nas u bivšoj Jugoslaviji na žalost ni istorija ni ratovi ne ostavljaju na miru. Generacijama unazad niko ih nije uspio izbjeći. Svako od nas je doživio najmanje jedan rat a naši roditelji i dva. Više generacija unazad niko se nije rodio i umro u istoj državi: istorija nas i naše familije stalno posjećuje, ponavlja se i dešava nam se svakodnevno. Živimo na neki način istovremeno u prošlosti i u sadašnjosti pri tom ne znajući gdje završava jedno a počinje drugo. A prošlost, ma koliko je pokušavali potisnuti uvijek nekako iznova stane pred nas i traži da je objasnimo. Tako gledajući ne postoji nešto što se zove prošlost. Zato i ne znamo kada stvarno završava rat. Mi uspijemo izaći iz rata ali rat nekako ne izlazi iz nas.

Neko će reći da govoreći o prošlosti ignorišemo sadašnjost i okrećemo leđa životu. Kada ja  putujem u Bosnu srećem dvije zemlje: jednu kakva je bila i jednu kakva je sad. Mnogi će reći da je bolje živjeti u sadašnjosti i ne krasti od budućnosti živeći u prošlosti. Ali, može li to čovjek?  Iako se slažem da nam trebaju eksperti za budućnost jer ćemo tamo provesti ostatke naših života.


Oni koji su odgovorni za ratove hoće da govore o budućnosti a žrtve o pravdi i prošlosti?  Pravda i pomirenje – idu li zajedno? I šta je rješenje?

Postoje mnoge dileme vezane sa pomirenje: da li postoji i kolektivna krivica ili je ona uvijek i samo individualna? Zaboraviti ili se sjećati? Oprostiti ili ne oprostiti? Vjerovati ponovo ili ne? Možemo li se dogovoriti o budućnosti, ako se ne možemo dogovoriti o prošlosti?  Pravda ili pomirenje je jedna od tih dilema. U Južnoj Africi su, odustajući od krivičnog gonjenja i pristajući na amnestiju žrtvovali dio pravde u ime pomirenja. U bivšoj Jugoslaviji je putem suda u Hagu i nacionalnih sudova učinjen pokušaj da se zadovolji pravda vjerujući da će suđenja doprinijeti pomirenju. Ni u jednom slučaju nisu postignuti željeni rezultati. Pravda koju su sudovi za naše ratove izrekli je ukradena od političkih elita i međunarodne zajednice koja im je to dozvolila. Kako? Pa umjesto da odluke sudova uđu u knjige, biblioteke i škole one su ostale u Hagu. Štaviše, osuđeni su ostali i postali heroji. Zašto bi se Karadžić osjećao krivim ako njega i ono što je činio podržava velika većina u Republici Srpskoj i Srbiji.

Da li je pomirenje uopšte moguće?

Svakako da jeste. Svijet je u stanju stalnog rata i stalnog pomirenja. Bez neke vrste pomirenja čovječanstvo bi završilo u samoistrebljenju.

Vi ste veliki dio svojih aktivnosti posvetili unapređenju obrazovanja u tzv. postkonfliktnim područjima. Kakvu ulogu ima znanje u procesu pomirenja?

Veliku! Na isti način kao što čovjek treba znanje da bi vodio rat treba čovjek imati znanje da bi razumio procese pomirenja. Recimo: kažemo nećemo zaboraviti. Šta znači to – nećemo zaboraviti? Da će taj nezaborav biti opravdanje za sutrašnje ratove? Dakle, pitanje je kako pamtiti na pozitivan način? I kako da učimo istoriju na razumijevajući a ne na opravdavajući način? Uostalom, kako uopće podučavati iz istorije u podijeljenim zajednicama kao što su naše.

Čak i sama ljudska prava imaju potpunije značenje u postkonfliktnim zajednicma. Tako pravo na slobodu izražavanja podrazumijeva ne samo pravo govora i desiminacije informacija nego i pravo na sjećanje kao i pravo znati šta se desilo sa našim najdražima. Na kraju, upravo je obrazovanje ono koje treba da dovede do pozitivnih promjena i do pozitivnog mira.

To je ono obrazovanje koje nam omogućuje znanje do kojeg ćemo doći postavljajući pitanja, prvo sebi a onda i drugima: koje postaje dijelom naše ličnosti i  koje živimo u susretu sa drugima i drugačijima: koje nam pomaže da se svakodnevno borimo protiv vlastitih predrasuda o drugima jer je jedino čovjek bez predrasuda slobodan čovjek: znanje  koje nas uči da preuzmemo odgovornost, a ne da bježimo od nje skrivajući se iza grupe kojoj pripadamo: to je znanje koje spaja a ne razdvaja ljude, koje se gradi na etosu a ne na etnosu, koje objašnjava a ne opravdava, koje govori o stvarnosti kakva jeste ali i o tome kakva bi mogla biti. Na kraju, to je znanje koje nas uči kako da volimo „zemlju naše djece a ne zemlju naših djedova“ kako bi rekao Borislav Pekić.

Na žalost, moj je utisak da je u regionu u velikoj mjeri obrazovanje politizirano, etnicizirano i samoviktimizirajuće. Kod nas ne samo istorija i književnost nego i muzika i jezik razdvajaju ljude.

Ne zaboravimo: sve počinje prvo u riječima. Zato je nama potreban i drugačiji jezik. Jezik mržnje, slike mržnje, poruke mržnje, jezik naslija i straha bi trebali biti zamijenjeni novim riječima, novom gramatikom i novim slikama. Riječi bi trebale potvrditi potrebu društava za mirom, suživotom i napretkom. To bi trebao biti jezik koji indivdualizuje umjesto što kolektivizira, koji rehumanizuje umjesto što održava stare mitove,  jezik koji gradi nove odnose gdje jedna riječ poziva drugu, jezik koji omogućava da se mi kao pojedinci mijenjamo, jezik koji otvara razgovor među ljudima a ne među izmima.

Kako Norveška, kao država u kojoj se svake godine dodjeljuje Nobelova nagrada za mir, može doprinijeti izgradnji mira?

Norveška ima političku i moralnu odgovornost da djeluje. Uzmite na primjer Avganistan, Libiju ili naš region. Ratovi tamo utječu direktno na norveško društvo: norveški vojnici, izbjeglice koje dolaze ovdje i koje trebaju zaštitu, prijetnja terorizma, cijene nafte i svjetska politika. Svi naši životi su povezani. Norveška bi trebala ulagati više u procese pomirenja nego u takozvane «mirovne akcije» što je drugi naziv za vojne akcije. U periodu 2001-2014. je 9000 norveških vojnika učestvovalo u ratu u Avganistanu. 10 ih je poginulo, i mnogi ozbiljno povrijeđeni. Ovo je koštalo 20 milijardi kruna. Zamislite da je ovaj novac potrošen na obrazovanje žena u Avganistanu.

Na kraju krajeva, ratovi rijetko rješavaju probleme. Rad na pomirenju bi morao početi prije vojnih akcija.

(tacno.net)