Bila je to ljubav na prvi pogled. Ljubavna priča kakvu si mnogi mogu samo poželjeti. Ona plava, on crn, mladi, lijepi, zaljubljeni... Od trenutka kada su započeli svoju romansu prošle su četiri i pol godine, a Tea i Mirsad nas dočekuju na vratima svog zagrebačkog doma, s mnogo stila uređenog unajmljenog stana u središtu grada, po kojem veselo trčkara i njihova ljubimica, mješanka Eva koju su udomili prije nekih godinu dana.Njoj je 30 godina, njemu 28 godina. Ona je sociologinja zaposlena u Centru za mirovne studije u kojem vodi program borbe protiv rasizma i ksenofobije i bavi se pitanjima migracija i procesima integracije. On je profesionalni glazbenik, bubnjar koji bubnjeve svira od svoje pete godine. Iako su oboje jako posvećeni svojim karijerama, uživaju u zajedničkim trenucima i ni ne pokušavaju sakriti da blistaju od sreće, piše Globus.
Tea Vidović je rođena u Zaprešiću pokraj Zagreba, a Mirsad Dalipi je zbog ljubavi doselio u Zagreb s Kosova iz grada Ferizaj koji se nekada zvao Uroševac. Sada već tečno govori hrvatski. Njegov materinji jezik je albanski, ali nije Albanac nego Rom, točnije Aškali ili pripadnik Aškalija koji se smatraju dijelom romskog naroda, a neki ih nazivaju i posebnim narodom. Potomci su kosovskih Roma koji su prihvatili albansku kulturu, jezik i običaje te islamsku vjeru.
“Upoznali smo se u Ljubljani gdje smo zajedno bili na jednom seminaru na kojem smo sudjelovali kao predstavnici nevladinih organizacija iz svojih zemlja. Tamo smo proveli desetak dana. Razvila se ljubav. Bilo je to u srpnju 2012. godine. Nakon toga me Tea posjetila na Kosovu, pa sam ja uspio dobiti vizu do dođem u Hrvatsku na tri tjedna. Pa je Tea opet došla dolje. Pa sam tražio dužu vizu od tri mjeseca. Onda smo se odlučili oženiti“, priča Mirsad, a na pitanje kada su se oženili uglas govore – dvadesetog travnja 2013. godine.
“Povezala nas je sreća“, kaže Mirsad, a Tea dodaje da je ipak za to više zaslužna njihova zajednička prijateljica Helena Poučki koja joj je skrenula pozornost na taj seminar u Ljubljani, a koja je neko vrijeme radila na Kosovu.
“U početku smo razgovarali na engleskom. Tek bih tu i tamo ubacio neku riječ na hrvatskom kada sam pred Teom htio ispasti sladak. Ja sam generacija koja u školi nije učila srpski. Još uvijek me malo muče padeži“, ističe Mirsad kojem je preseljenje u Zagreb bila velika životna promjena jer je na Kosovu bio afirmirani glazbenik, dok u Hrvatskoj nije gotovo nikoga poznavao.
S vremenom je upoznao dosta ljudi iz svijeta glazbe i sada svira s Edom Maajkom i s još nekolicinom glazbenika, sudjeluje u nekoliko projekata, dosta je posvećen jazzu... Ima sve više nastupa, a volio bi da ih je još i više, i da može svaki dan negdje svirati.
Tea se od malena amaterski bavi fotografijom, a kroz svoj posao se susreće s vrlo neobičnim životnim pričama i zanimljivim ljudima koje ponekad i fotografira, a 2013. godine završila je školu dokumentarnog filma produkcijske kuće Restart za koju je kao završni rad odlučila snimiti dokumentarac. Kao temu je odabrala vlastitu životnu, odnosno ljubavnu priču i tako se rodila ideja o dokumentarnom filmu “Snajka traži sreću“ koji se već neko vrijeme snima, a očekuje da bi mogao biti gotov u proljeće iduće godine. Jako se veseli svom prvom dokumentarcu.
“Naslov je simboličan jer se Mirsadova mama zove Ljumturija što na albanskom znači sreća. Radnja filma vrti se oko haljine koju ona meni želi kupiti, a ja se dvoumim. To je svečana, tradicionalna haljina koja u kulturi Aškalija mnogo toga simbolizira. Zove se dalam, vrlo je raskošna i ručno rađena. Ona je ponajprije simbol poštovanja koju obitelj mladoženje iskazuje prema njegovoj odabranici, odnosno snahi, a istodobno ta haljina znači da mlada pripada toj obitelji i ona je nosi na vjenčanjima na koja odlazi sa suprugom. Na vjenčanjima udane žene zajedno plešu u tim haljinama, a muževa majka može s ponosom reći da ju je ona kupila svojoj snahi“, priča Tea.
Prisjeća se svoga prvog susreta s Mirsadovom obitelji koji se dogodio prilikom njezina prvog posjeta Kosovu, nedugo nakon što su se upoznali. Mirsad je tada živio u Prištini i mladi je par došao na jedan dan vidjeti njegove roditelje. Tea priznaje da joj je taj prvi posjet bio poprilično stresan, ali joj je Mirsad kasnije objasnio da je želio vidjeti njezinu reakciju.
“Rekao mi je poslije da bi si dobro promislio bi li ostao sa mnom da sam reagirala negativno“, govori Tea, a Mirsad ističe kako on nije prvi u svojoj obitelji koji se vjenčao s djevojkom koja nije iz Aškali zajednice. Njegov ujak je recimo oženio Kineskinju, a sestrična je udana za Nijemca. S Teom su njegovi barem mogli razgovarati jer razumiju njezin jezik.
“Nitko mi nije zamjerio što sam oženio strankinju. Dovoljno su me poznavali da su bili svjesni da će se moj život dosta razlikovati od njihovog. I moji roditelji su kratko vrijeme živjeli u Njemačkoj, ali su se vratili jer je tata htio biti sa svojom mamom. Ja sam dosta mlad otišao živjeti u Prištinu, a imao sam prilike i dosta putovati Europom“, govori Mirsad čiji roditelji i članovi obitelji nisu zbog viza mogli doći u Zagreb na njegovo vjenčanje na kojem je bila 70-ak uzvanika.
“Mjesec dana prije vjenčanja bila sam na Kosovu i taj je put njegova mama prvi put izvadila svoju haljinu koju je dobila od muževe obitelji. Htjela je da je probam, a meni ništa nije bilo jasno. Nakon što smo se vjenčali, otišli smo na Kosovo s mojim roditeljima i tada je Mirsadova sestra posudila jednu takvu haljinu i donijela je meni da je probam. Ja sam rekla da neću. Bila sam u stresu. A onda sam sljedeći put probala. Svoju haljinu zapravo još nisam dobila. Odnosno kupili su dio, pa se meni nije svidjelo. Kroz priču o haljini razotkrivaju se obiteljski odnosi, zapravo otkrivamo mnogo jedni o drugima“, govori Tea i diplomatski odgovara kako s roditeljima svoga muža ima korektne odnose. S njegovom mamom nažalost ne može razgovarati jer gospođa Ljumturija dosta razumije srpski, ali ga ne govori.
“Osjećam da me njegova mama prihvaća pa i voli, ali i da se nada da ću ispuniti očekivanja koja ona ima od snahe. Koja su to očekivanja, ni ja zapravo točno ne znam. Nisam nikad imala dojam da me itko od njegove obitelji ružno gleda, ali oni baš ne znaju kako ja živim i čini mi se da baš ni nemaju interes saznati. A ja bih im voljela približiti svoja razmišljanja. Recimo, ja jako volim čitati i jednom sam u sobi među članovima njegove obitelji uzela neki časopis i čitala ga. Njegova baka je mislila da se ljutim“, priča Tea.
Tvrdi da su njezin tata i brat bili oduševljeni kada im je rekla da se udaje za Roma s Kosova, no mama je bila malo zabrinuta. Što se tiče članova šire obitelji, prijatelja i poznanika nije se, kaže, nikada baš izravno susrela s ružnim komentarima na račun svojeg odabranika, no ipak je kod nekih osjetila čuđenje.
“Ljudi u Hrvatskoj nemaju toliko prilike susresti ljude iz drugih kultura i zemalja, pa kad ih susretnu često im postavljaju pitanja koja su toliko glupa da nisu ni svjesni koliko su glupa“, ističe Tea.
“I dan danas kada dođem na Kosovo često slušam komentare kako je neka strankinja došla u kuću i prilagodila se kosovskim običajima i načinu života. To se smatra dobrim primjerom. Ne kažu meni direktno nešto loše za Teu, ali mi žele dati do znanja koliko je važno da žena prihvati običaje muža i njegove obitelji“, govori Mirsad kojem se Tein tata Ivica svidio već prilikom prvog susreta jer je jako otvoren, srdačan i gostoljubiv. Mami je trebalo malo više vremena, ali imaju sasvim dobar odnos.
“Ja sam u Zagrebu sam bez svoje obitelji. Nekad bih znao Teu pitati kada ćemo ići kod njezinih roditelja. Shvatio sam da je to zato što meni nedostaju moji roditelji. Kod Teinih roditelja se uvijek osjećam kao kod kuće i jako sam sretan zbog toga. Navikao sam da te ljudi doživljavaju drukčije zato što drukčije izgledaš. Kada se ljudi šale na račun Roma, i ja se zezam. Kad me ljudi pitaju odakle sam, kažem da sam s Kosova, ali da nisam Albanac nego Ciganin. Neki se krenu ispričavati. Pa kažu da je jako 'cool' što sam Ciganin. Ali meni su takve reakcije suvišne jer ja sam Ciganin i ne mislim da je to nešto posebno loše ili posebno dobro. A dogodilo mi se i da me ljudi čudno gledaju u kafiću. Znam da mnogi imaju predrasude prema Romima i znam jako dobro procijeniti takve koji me čudno gledaju jer im nije drago što sam u njihovoj blizini“, priča Mirsad.
Kaže kako mnogi ljudi u Hrvatskoj žele u javnosti ispasti tolerantniji i otvoreniji nego što zapravo jesu. I prilikom traženja posla u Hrvatskoj se uvjerio da mu je romska pripadnost otežavajući faktor. No onda se sjeti svog prijatelja crnca koji također živi u Zagrebu i u braku je sa Hrvaticom, a kojem je sigurno još teže. Na primjer, roditelji njegove supruge nikada ga nisu prihvatili.
Mirsad u Zagrebu već ima podosta širok krug prijatelja koje je uglavnom stekao među glazbenicima. Većina njegovih prijatelja također se doselila u Hrvatsku iz drugih zemalja, recimo Mario Rašić koji je došao iz Bosne i Hercegovine te je također u početku kao stranac imao neka neugodna iskustva.
“Nije lako biti stranac. Treba imati mnogo strpljenja. No koliko sam imao prilike proputovati i vidjeti razne države, mogu reći da je najbolje mjesto u kojem bih poželio živjeti – Zagreb. I zato baš tu želim ostati. Ovdje je moj dom. Lijepo mi je. Lagao bih da kažem da nije. Nadam se i da će i posla biti više“, zaključuje Mirsad koji često odlazi na Kosovo gdje je već godinama član vrlo popularne glazbene skupine Gipsy Groove - snimili su dva albuma, jako uspješno rade, mnogo nastupaju, solidno zarađuju...
Zapravo je Mirsad, preseljenjem u Zagreb zbog ljubavi, donekle i ugrozio svoju karijeru. Tea pak priznaje da si teško može zamisliti da živi na Kosovu. U Zagrebu Mirsadu najviše od svega nedostaju mjesta, odnosno klubovi u kojima se svaki dan svira dobra glazba. Zato jako voli tramvaje.
“Ne znam zašto se toliko volim voziti tramvajem“, komentira Mirsad kojem nije bilo neugodno svojim roditeljima priznati da kuha bolje od svoje supruge. U njihovoj kuhinju on definitivno vodi glavnu riječ. No kod nekih daljih rođaka i poznanika je naišao i na čuđenje kada bi se pohvalio svojim kulinarskim umijećem jer mnogi muškarci na Kosovu smatraju da muškarac nema što tražiti u kuhinji i da je priprema hrane isključivo ženski posao. Čak i muškarci koji ponekad kuhaju to nerado priznaju u društvu.
“Ti stvarno kuhaš bolje i puno češće od mene“, priznaje Tea svom mužu pa nastavlja: “Kada dođemo na Kosovo tvoje mama i baka bi voljele da im ja kao snaha nešto pripremim. Ili barem da im skuham kavu. Kada smo zadnji put bili, ispekla sam nekakav kruh i mislila sam da ćemo ga jesti. No prošlo je par dana i nismo ga vidjeli na stolu. Onda je njegova mama otkrila da je spremila taj kruh kako bi se, kada dođu gosti, mogla pohvaliti nečime što je pripremila njezina snaha. I zaista je došla susjeda kojoj je ponudila taj kruh i poslije su komentirale kako je dobar. Meni je to simpatično“, govori Tea i povlači paralelu sa svečanom haljinom koju ne bi ponijela sa sobom u Zagreb nego bi je ostavila kod Mirsadovih roditelja kako bi je mogli pokazivati rođacima i prijateljima i hvaliti se čime su darivali suprugu sina jedinca. Kroz smijeh priznaje da joj je na kraju ipak drago što će dobiti tu haljinu kojoj se u početku toliko čudila.
“Mene su moji roditelji odgajali da budem individualka, a njega da bude dio kolektiva. Od njega ja učim biti dio kolektiva. U početku mi je teško padalo sjedenje i druženje s brojnim članovima njegove obiteji svaki put kada bismo došli na Kosovo. Sada mi to više nije tako mrsko. A zahvaljujući Mirsadu sam naučila više uživati u glazbi“, ističe Tea.
Mirsad dodaje kako je na Kosovu običaj da se rođaci često posjećuju, pa obično kada on dođe kod roditelja, tamo zatekne i brojnu rodbinu. To mu, kaže, sve više smeta jer želi provesti vrijeme s roditeljima, bakom i sestrama, odnosno najbližim ljudima jer je došao zbog njih, a ne zbog drugih ljudi.
“Rekao sam im zadnji put da nikome ne govore da dolazim. Neka jave za tri dana“, dodaje Mirsad. Tea otkriva da na Kosovo s njim ide u prosjeku jednom godišnje i to joj je sasvim dovoljno. Voljela bi da njegovi roditelji jednom dođu u Zagreb.
“A plan je da napravimo i svadbu na Kosovu jer znam da bi mojim roditeljima bilo drago da svi vide kako se njihov sin oženio“, ističe Mirsad, a Tea otkriva da će njihovo kosovsko vjenčanje možda biti zabilježeno kamerom i prikazano u dokumentarcu.
http://slobodnadalmacija.hr
0 Коментари