Odlučila sam napustiti BiH, jer nisam željela da se sutra iste stvari dese mome djetetu

Kada sam prvi put bila na roditeljskom sastanku u školi u kojoj mi sin ide ovdje u Njemačkoj, upitala sam koje knjige trebamo kupiti i gdje, te koliko će koštati produženi boravak. Fino mi ljudi objasniše da se knjige ne kupuju, da ih dobiju u školi besplatno i ne nose se kući. Zadaća se radi u školi i sve što imaju da naprave kao zadatak uglavnom se radi u školi.

Mostarka Dolores Veledar Perić, prije pola godine, napustila je Mostar i BiH. Zajedno sa suprugom i sinom, otišla je put Njemačke, tačnije u Stuttgart.

Iako je u rodnom gradu, nakon godina truda, rada i upornosti, konačno dobila posao za koji se školovala i koji voli, donijela je odluku o odlasku. Kaže da su ona i njen suprug shvatili da u BiH nisu vrednovani kao ljudska bića, te da je ono najbolje što su zajednici mogli da daju postalo izvor problema, nezadovoljstva i neugodnosti.

 „Uspjela sam spojiti tri svoje velike ljubavi – medicinu koju nisam mogla studirati, ali sam završila srednju medicinsku školu, umjetnost i psihologiju u jedno i dati taj dio sebe onima kojima je to bilo potrebno. To su bili poslovi koji su me ispunjavali u potpunosti. Više od decenije radila sam sa djecom kao profesor likovne kulture kroz neformalne aktivnosti, a zadnjih par godina sa ljudima koji su imali ili imaju iskustvo mentalnog poremećaja ili bolesti, unutar institucije. Međutim, pojavio se jedan osjećaj stagniranja i jalovosti. Okolnosti koje sam živjela svakodnevno, u sredini u kojoj sam živjela, su slale jednu poruku beznadežnosti. Da bi mogli slati dalje pozitivnu energiju, moramo se puniti istom. Kada je to postalo preteško, odlučili smo pokušati negdje drugo. Nisam željela da se iste stvari dese sutra mome djetetu. Odgajam ga tako da mu govorim da je dobro učiti, biti pošten i dobar prema drugima, a to se nije uklapalo u realitet. Muž je ranije otišao raditi u Njemačku, osam mjeseci prije nas, gdje je bio zadovoljan poslom, nisam ga htjela vraćati unazad“, počinje svoju priču za Buku Dolores, inače dugogodišnja kolumnistica AbrašMedije i voditeljica Cradle likovne radionice Mostar.


Naglašava i da su ljudi u BiH, nažalost, u jednoj paranoidnoj poziciji, gdje misle da opasnost dolazi odande gdje je nema, a stvarnu potpuno ignorišu. Disociraju se, kaže, da ne vide i ne čuju, i to se širi poput tumora.

„Može vam se desiti da kolegi na poslu ponudite pomoć, a da vas on optuži da želite ugroziti njegovo radno mjesto. Previše loših iskustava opetovano, neminovno dovodi do jedne opšte paranoje i zakočenosti“, ističe naša sagovornica.

Novi početak u Njemačkoj

Nakon što su konačno donijeli odluku da njihov drugi životni početak bude u Njemačkoj, prvi plan je bio  živjeti u malom mjestu tridesetak kilometara od Stuttgarta, gdje je Doloresin muž našao posao i gdje su imali i prijatelje. U takvim mjestima život je miran, ljudi staloženi i tu uglavnom žive Nijemci, a sve izgleda kao ušminkana kulisa za neki film. Saobraćaj je spor, na semaforima se disciplinirano čeka, a ulice su čiste. Stranci koji uspiju pronaći stan  i tu ostati, priča Dolores, uglavnom se dobro prilagode njemačkoj kulturi i stilu življenja. Ipak, stan koji je u ovom idiličnom mjestu puno teže pronaći od posla, nisu našli. Uz pomoć prjatelja iz Mostara stan su pronašli u u Stuttgartu.

„Dolaskom  u Stuttgart, upoznali smo neku potpuno drugačiju Njemačku. Dočekao nas je izuzetno dinamični grad sa haotičnim i zastrašujućim gustim saobraćajem. Mjesto prenapučeno stanovništvom, mahom emigrantskog porjekla, nije nam se učinilo dobrim mjestom za odrastanje našeg dječaka. Ulice su bile prljave. Plašili smo se nasilja i kriminala. Međutim, nakon nekog vremena, dio grada  u kojem živimo - Bad Cannsttat, nam se polako podvukao pod kožu. Tu je stari grad u kojem pijemo kafu, živa rijeka Neckar kojom plove brodovi, ljudi voze kajake i na kojoj se skuplja veliki broj ptica, a oko nje je veliki zeleni pojas pun biciklističkih staza, šetališta i parkova sa dječijim igralištima. Tu su i brojni prirodni mineralni izvori, pa se možete ljudski napiti vode na svakom koraku bez da vječito nosite flašu vode. Brzo smo upoznali i par ljudi sa kojima smo onako kliknuli i počeli se družiti. Uglavnom su to ljudi također emigrantskog porjekla. Sa našim ljudima koje ovdje imamo za prijatelje ponašamo se kao da smo rodbina, svjesni važnosti socijalnih kontakata i svjesni opasnosti koje izolacija i otuđenost nose i zahvalni za dragocjenu podršku koju su nam pružili“, kaže Dolores.


Potpuno drugačiji obrazovni sistem

Ono što su, između ostalog, na prvu razlikuje između BiH i Njemačke jeste obrazovni sistem, koji naravno nije savršen, ali ima brojne prednosti u odnosu na naš. Ono što se našoj sagovornici odmah dopalo jeste ležeran pristup učenju, bez  pretjerane strogoće i sa puno posvećenosti učenicima, ali uz poštivanje školskih  pravila. Svakodnevna nastava obiluje mnoštvom aktivnosti, a običaj je da djeca nakon obavezne nastave ostaju na produženom boravku gdje se igraju uglavnom u dvorištu, bez obzira na vremenske prilike, imaju različite sportske i kreativne aktivnosti i rade zadaću.Tokom sedmice imaju i male izlete u obližnje parkove ili do pijace gdje sa nastavnikom kupuju namirnice za kantinu.

„Kada sam prvi put bila na roditeljskom sastanku u školi u kojoj mi sin ide ovdje u Njemačkoj, upitala sam koje knjige trebamo kupiti i gdje, te koliko će koštati produženi boravak. Sramežljivo sam upitala i za vannastavne aktivnosti škole, sport, karate, i slično. Fino mi ljudi objasniše da se knjige ne kupuju, da ih dobiju u školi besplatno i ne nose se kući. Zadaća se radi u školi i sve što imaju da naprave kao zadatak uglavnom se radi u školi. Naše dijete još ne govori njemački, pa mi možemo kući vježbati jezik, ali za druge stvari nema potrebe. Ručak se plaća, ali porodice sa nižim prihodima plaćaju jedan manji iznos. Doručak i voće za užinu su za svu djecu besplatni. Školski dan počinju tako što zajedno pjevaju pjesmu „ Dobar dan“, a učitelj ih prati na gitari. Sve škole nisu podjednako dobre, postoje državne i privatne škole, ova u koju naš sin ide je obična državna škola. Postoje škole u kojima je omjer djece useljenika mnogo veći od djece njemačkog stanovništva i te škole mogu biti  lošije. Mislim da je upravo taj optimalni omjer ključan za dobru  adaptaciju i integraciju, te prevazilaženje straha prema drugačijem u oba smijera“, objašnjava Dolores kako stvari funkcionišu u njemačkom obrazovanju.

Ističe da škole ne izgledaju luksuzno, ali u dvorištima su ljuljačke, tobogani, penjališta i trampoline, a tokom obavezne nastave od 8 do 13 imaju dva velika odmora od po pola sata. U učionici imaju mali ležaj za odmor, rekete, skejtbord, lopte, užad za preskakanje, čime se djeca mogu poslužiti kada se idu igrati na veliki odmor. A na odmor se ide i kada pada kiša i kada je hladno, tako da je obavezna vodonepropusna odjeća svaki dan. Dolores kaže i da joj je sin mnogo opušteniji nakon nastave  nego što je to bio u BiH, mada još slabo razumije jezik . Za učitelja kaže da nikad ne viče i da je poput Branka Kockice.

Još jedna svijetla točka je, napominje, i klub za djecu koji se nalazi tik do njihove zgrade. Finansira ga država, a sve aktivnosti su besplatne. Tu se djeca mogu spontano igrati svakodnevno, unutra ili u dvorištu, večerati ili prisustvovati kreativnim radionicama. Klub postoji već više desetljeća, a zamišljen je tako da skloni djecu sa ulice, pomogne integraciju i smanji postotak delikvencije.


Njemački mentalitet i svakodnevni život

Što se tiče mentaliteta Nijemaca, on je jeste drugačiji,  ali i to, kaže Dolores, zavisi od mjesta do mjesta i od osobe do osobe.

„Oni su manje spontani i dosta su oprezni kad sklapaju nova prijateljstva, pogotovo sa strancima. Ponekad djeluju hladno i predirektni su kada žele izraziti svoje mišljenje. S druge strane, znaju biti susretljivi, ljudi vam se tek tako osmijehnu na ulici, krenu razgovarati sa vama na klupi u parku ili prodavnici. Razliku u mentalitetu najbolje opisuje sljedeća slika - oko 9 ujutro, usred januara na -6, Nijemci piju kafu, puše ili jedu vani ispred kafića i pekara, a ljudi emigrantskog porijekla, posebno mi iz bivše Jugoslavije, Talijani i Grci, sjede u nekolicini zadimljenih kafića gdje je dozvoljeno pušenje. Takođe, rado se spontano javljaju maloj djeci i životinjama. U našem haotičnom naselju, ljudi koji rade u institucijama znaju biti bahati, ali na to smo navikli u matičnoj nam  državi. Mi nismo dovoljno dugo tu da bi mogla puno govoriti o tome. Mislim da mnogo toga zavisi od otvorenosti doseljenika i njihovog sluha za kulturu u koju dolaze. Jako je bitno naučiti jezik. Moj suprug je za sada jedini koji radi, a u poslovnom okruženju je izuzetno dobro tretiran i zadovoljan je uslovima rada i plaćom“, priča Dolores.


Što se tiče svakodnevnog života, van posla, u slobodno vrijeme ljudi zalaze u kafiće, sjede na trgovima, razgovaraju, bave se jako puno sportom u prirodi i  rado u njoj borave. Grad obiluje kulturnim događanjima koja također znaju biti besplatna za osobe nižih primanja. Kada je toplije i vedro, omiljena aktivnost stanovnika Stuttgarta je ljenčarenje na prostrtim dekicama u nekom od parkova ili kraj rijeke. Dođu čitave porodice vikendom ili poslije posla. Ponesu se sendviči, sokovi, kafa i dječije igračke.

„Mi smo skromni i nismo došli u Njemačku raditi po tri posla da bismo gradili u Bosni kuću na pet spratova i kupili najnoviji mercedes. Onaj ko tako razmišlja imat će i život mimo posla. Sinu smo objasnili da možemo imati dva najdraža grada i da je dom tamo gdje smo zajedno i gdje smo zadovoljni“, pojašnjava ova Mostarka.

Učenje njemačkog jezika smatraju još jednim izazovom. Predmete u kući su oblijepili naljepnicama sa njemačkim prevodom naziva stvari. Nastoje dati sebi vremena. Dolores naglašava da ne preporučuju i ne pozivamo na odlazak, jer svako ima svoju priču i svoj doživljaj stvarnosti koja ga okružuje.

Dodaje:

„Mislim da BiH ima krasne turističke potencijale, mislim da bi to mogla biti svijetla tačka čitave države. BiH  ima jedan zanimljiv kreativni naboj, što se najviše vidi preko naše kinematografije, muzičke i likovne scene, ali, nažalost, i hronični nedostatak podrške ljudima koji imaju kapacitet za promjene. Boli me kada vidim da se u BiH uvozi voda umjesto da koristimo svoju i izvozimo je. Sramotno je da u prodavnicama lučem morate tražiti domaće proizvode.Te stvari bole.“

O Mostaru  i odlasku iz sadašnje perspektive

U rodno mjesto  namjeravaju  ići često. Ništa ne uzimaju kao konačno i ne znaju gdje će  biti za 5 godina. Ono što žele je da budu dovoljno sretni, zdravi i da budu zajedno. Sinu čitaju priče iz njihovih krajeva i pjevaju mu tradicionalne pjesme, jer žele da uzme najbolje od obje kulture. Svako večer slušaju i talijansku porodicu sprat iznad koja radi isto. Takve stvari im griju srce.


„Imala sam privilegiju odrastati na dva prekrasna mjesta u Hercegovini, Mostaru i Počitelju. Za mene je ovo prvi put da BiH napuštam na duže vrijeme. To čini stvari još težim. Rodila sam se u Mostaru, preživjela sam rat u njemu, studirala, udala se, radila, rodila dijete i sagradila kuću. Gledala kako se ruši jedan most i jedan dragi svijet u kojem sam živjela. Odlazak boli. Muž ima drugo iskustvo života vani. Ja sam više od deset godina kategorički odbijala otići. Vidjela sam se u mom Mostaru, trudila sam se kroz rad sa mladima poslati jednu poruku da možemo biti drugačiji i da je to u redu, da je važno slijediti svoje snove, da je dobro biti znatiželjan i spontan. Mostar  ima jedan Abrašević i jedan Muzički centar Pavarotti u kojima sam imala čast raditi projekte par godina. To su mjesta sa nekom drugačijom klimom, tu dolaze mladi iz čitavog Mostara, bez obzira na stranu rijeke na kojoj žive. To ulijeva nadu. Na pragu četrdesetih, ipak, osjetila sam da je odlazak dobar izbor za moju porodicu“, kaže naša sagovornica.

Ona je i sada na neki način poslovno vezana  za grad na Neretvi. Obzirom da se obrazuje za psihoanalitičkog grupnog terapeuta, na svaka dva mjeseca putuje i par dana provodi u ovom hercegovačkom gradu. Povremeno piše i objavljuje, ali mnogo rjeđe nego što bi htjela.

 „I šta reći na kraju...Nagomilani slojevi lošeg, a ispod sjećanja od suhog zlata vezana uz jedno vrijeme i područje, zamračili su moj pogled i učinili da svijetle i jasne boje ne vidim. Kada su boje izblijedjele, otišla sam - da se vratim.To vraćanje ne znači prostorno vraćanje u smislu življenja na određenoj teritoriji, već emotivno. Vratiti se kući za mene znači vidjeti ponovo boje dana i osjetiti mirise, smještene u nekoj čvrstoj tački unutar sebe", kaže na kraju razgovora za Buku Dolores Veledar Perić.

(6yka.com)