Danas , kada živimo u teškim vremenima , svakom čovjeku je potrebna topla ljudska riječ. A članovi udruge „Kap ljubavi“ iz Tomislavgrada, već 17 godina, nastoje, uz sve egzistencijalne stvari, da unesu malo radosti i uljepšaju dane onima koji su imali manje sreće u životu.
Grupa nesebičnih ljudi iz Tomislavgrada, članova udruge „Kap ljubavi“, već punih 17 godina se bavi humanitarnim radom, a početkom naredne godine u Afriku će po drugi put ispratiti svoju članicu i tajnicu Dražanu Perković. I ovaj put, kao i prije četiri godine, Dražana odlazi u mjesto Subukia u Keniji, gdje će pomagati napuštenoj djeci štićenicima Malog doma.
“Da, uskoro ponovno krećem put Afrike! Obzirom da smo u Udruzi ovih dana imali Božićnu akciju i bila nam je zaista velika gužva -moram biti iskrena i priznati da baš ne stižem razmišljati o svemu! Mogu samo reći da se jako radujem i jedva čekam zagrliti te malene anđele- moju afričku obitelj! ”, kaže za naš portal Dražana.
Napominje i da je božićno vrijeme, vrijeme darivanja i radosti te da su joj ovaj Božić i onaj iz 2011. najljepši do sada. “Svi ljudi koji su prije četiri godine znali da odlazim u Afriku i koji znaju da se sada spremam na put dolazili su, ili još uvijek dolaze, sa donacijama za malene afrikance. Uz dječicu koja su donosila cijeli džeparac, najviše me se dojmila jedna baka čiji dolazak u ured nikada neću zaboraviti…Pogrbljena, teškog koraka ali sa osmijehom na licu pružila je 5 maraka i zamolila me da joj pola iznosa vratim a drugu polovicu želi dati za „nekog malog crnčića da jedan dan jede“…Nema više, kako je kazala, ali želi pomoći”, priča nam Dražana.
Inače Mali dom u mjestu Subukia je ustanova koja se brine za napuštenu, siromašnu i djecu s posebnim potrebama. U Malom domu trenutno boravi 20 djece s lakšim i težim dijagnozama.
“Nažlost, u Africi je imati bolesno dijete još uvijek sramota. Ljudi vjeruju kada imaju bolesno dijete da su začarni, da ih je neko ukleo - i najčešće tu djecu daju fratrima. A neka budu pronađena u šumi, na ulici, napuštena, odbačena, i ta djeca se dovedu u Mali dom, gdje im se pruža adekvatna ljekarska pomoć, i gdje dobijaju tri obroka dnevno. A, vjerujte mi, u Africi jedan obrok je bogatstvo”, ističe Dražana.
Prisjećajući se svog šestomjesečnog boravka u ovom afričkom mjestu, kaže nam da ju je u samom početku najviše dirnuo način ishrane koji se bazira na –ugali (mljeveni kukuruz koji se kuha s vodom), sukumawiki (zelje), gideri (kukuruz i grah) a koji su djeca jela s nevjerojatnim zadovoljsvom. Tih prvih dana često je zbog toga znala i zaplakati, ali s vremenom je shvatila da ih ne treba žaliti, oni su sretni s onim što imaju - ne znaju za bolje.
Jednom prilikom joj je Simon Langat, čuvar humanitaraca, objašnjavao „Vidi to je guja (tako afrikanci zovu leteće mrave) oni najavljuju početak kišne sezone. I super su za jest , jako su ukusni“. I zaista, kaže Dražana, ubrzo je došla kiša i shvatila je da Langati imao pravo- većina djece slasno je gutala sirove mrave.
“U Africi vlada ogromno siromaštvo i glad, ali ih rijetko vidite da su tužni. Naravno i ovdje kod nas ima dosta siromaštva i preko Kapljice smo se susreli sa svime, ali je nemoguće usporediti njihovo siromaštvo s našim. Mi neprestano kukamo, nezadovoljni smo, a oni imaju tako malo a opet su sretniji od nas. Imaju duha i raduju se sitnicama. Nažalost to se rijetko može vidjeti kod nas”
Vrijeme provedeno u Africi smatra najljepšim razdobljem u svom životu. Niti u jednom trenutku, kaže, nije bila u opasnosti niti osjetila strah. Osjećala se kao dio njih, kao da je nekada davno živjela s njima. I zato često voli reći da joj je Afrika pomogla, a ne ona njoj. Tamo je shvatila prave životne vrijednosti, naučila cijeniti sitnice, a i prijatelji joj kažu da ju je Afrija dosta promijenila.
“Često me ljudi sretnu i govore kako smatraju da sam hrabra, kako se nama volonterima dive. Ne, ne treba se nama diviti niti smo mi junaci. Diviti se treba našim svećenicima i časnim sestrama koji svoje živote daju za druge. Mi provedemo po par mjeseci volontirajući, a potom se vraćamo našoj kući, našim obiteljima. Stoga hvala fra Jozi Radošu-Đoki i svim mojim fratrima koji su mi pomogli otići u Afriku i koji su tu uvijek što god treba i meni osobno i Kapljici”, ističe naša sagovornica.
Kroz različite vidove donacija i kumstava već nekoliko godina Kap ljubavi prikuplja i novac za školovanje djece u Subukiji. Dražana nam kaže da je Udruga preuzela brigu o kumstvima djece iz sirotišta a sva ostala kumstva idu preko ekipe iz Zagreba, koji vode stranicu Mali dom. Jednogodišnje kumstvo (osnovna škola) je 150 eura. Naglašava da je u Malom domu veliki broj djece koja su s poteškoćama u razvoju i ne idu u školu i za njih ljudi mogu donirati. Trenutno je u toku akcija pravljenja kuće za ženu, koja je teta u sirotištu.
Napominje da mnogi projekti ne bi uspjeli bez pomoći dobrih ljudi, a naš narod je više puta pokazao da ima veliko srce i da je spreman pomoći bratu u nevolji. Tako je Udruga Kap ljubavi, koju svim srcem od samog početka vodi fra Jozo Radoš-Đoka, uz pomoć dobrih ljudi za nepune dvije godine uspjela napraviti dvije kuće za samohrane majke, kao i skladište za Udrugu.
Dražana naglašava i da su ljudi spremni svoju humanost staviti ispred vjere i nacije i često u praksi ima priliku vidjeti da čovjek koji gleda srcem ne vidi ništa osim čovjeka.
“Mi imamo dosta ljudi koji su islamske vjeroispovijesti i sudjeluju u svakoj našoj akciji i pomažu. Kao što naš voditelj fra Đoka, zna reći "svugdje ima i trnja i ruža". Ali više je ruža. I smatram da je svaki čovjek dobar čovjek samo ga treba potaknuti i probuditi to dobro u njemu”, smatra Dražana kojoj Afrika nedostaje pune četiri godine - i dječica i ljudi koje je tamo upoznala pa čak i žohari i pacovi koji su im svakodnevno „napadali „hranu”. Stoga još uvijek ne može vjerovati da će narednog mjeseca ovo jedinstveno i posebno životno iskustvo još jednom ponoviti.
(6yka.com)
0 Коментари