„Ne pristajem!“, naziv je tribine na kojoj je jučer u Novinarskom domu, na poziv Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i zagrebačkog pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta gostovala Mirjana Karanović. Beogradskoj glumici to je i životna deviza pa se već pomalo umorila od objašnjavanja zašto se suprotstavlja mržnji i nacionalizmu koji se poput zaraze šire prostorom bivše federacije, ostavljajući za sobom brojne žrtve i među onima što su preživjeli ratna razaranja. Prostorom koji već više od tri desetljeća osvaja svojim filmskim i kazališnim ulogama, i gdje je među malobrojnim umjetnicima koji spremno progovaraju o traumama 90-ih, što poput aktivnog vulkana prijete svaki čas novom erupcijom, jer ljudi se teško suočavaju s istinom. Tema je to kojom se bavi i njezin redateljski prvijenac, film „Dobra žena“u kojem junakinja koju glumi slučajno nalazi VHS vrpcu i otkriva da je njezin inače uzoran suprug sudionik stravičnog ratnog zločina. Ratnog zločina kakav su u okolici Srebrenice nad muslimanima počinili pripadnici specijalne srpske vojne jedinice Škorpioni i čija je snimka prikazana 2005. na Haškom sudu šokirala Srbiju. Kakve će reakcije u srbijanskoj javnosti izazvati film znat će se nakon što bude prikazan na Radio televiziji Srbije. Do sad ga je, naime, u najvećem broju gledala festivalska publika.
„Kad sam išla na mini turneju po Srbiji s tim filmom i razgovarala o njemu s ljudima oni su uglavnom bili emotivno uzdrmani do te mjere da nisu bili spremni ni razgovarati o svojim emocijama. Oni koji su bili spremni uglavnom su govorili pozitivno o hrabrosti i koliko ih je film pogodio, jer to nije samo priča o zločinu nego o situaciji u obitelji, o bolesti i našim odnosima, nekako su se povezali s tim. Bilo je naravno i negativnih reakcija koje sam očekivala i u puno većem broju. One su također emotivne, jer postoji taj neki otpor, da se, ako govorite o ratnom zločinu koji je počinio netko iz Srbije, svi ostali u Srbiji osjećaju napadnutima“ kaže Mirjana Karanović pa dodaje kako nije namjeravala sama režirati film.
Trailer filma "Dobra žena"
Htjela je igrati tu ženu jer je priča koju je napisala bila priča te žene kroz čiji se karakter probijala uz pomoć koscenarista Stevana Filipovića i Darka Lungulova. Kad je došlo vrijeme za odluku tko će režirati film shvatila je da toj osobi, ma tko ona bila, ne bi bilo lako, jer sama nije bila spremna pristati na drugačije interpretacije i vizure. Željela je da sve bude kako ona to vidi i zaključila da je onda bolje da se sama izloži nego bude u poziciji neke dive koja neprekidno postavlja svoje zahtjeve.
Niste li se, kao afirmirana glumica, bojali da u režiji nećete biti jednako uspješni i na razini visokog standarda koji ste sebi postavili?
- Odlučila sam da ću, ako sam do sada prihvaćala razne izazove i terete, prihvatiti i taj. Nisam znala kako ću i nisam imala nikakvu ideju, ali onda sam rekla OK, dat ću najbolje od sebe, a ljudi oko mene bili su mi spremni pomoći, ući u to zajedno sa mnom i imali su u mene više povjerenja nego što sam sama imala. Bile su to opsežne pripreme, probe, razgovori s glumcima, sve sam obavila kao dobar đak, ali onda kad je došao taj prvi dan snimanja, to je kao kad sjedate u vlak smrti, i mislite si, sad što bude, i drugi su preživjeli pa valjda ću i ja. Bila sam spremna izgurati to i onda je taj dan ispao jako dobro i odjednom je sve bilo moguće, svi su se ponašali normalno, nitko nije paničario, i ljudi su i sami dali svoj doprinos, kako i ja dajem doprinos redateljima s kojima radim.
Koliko vam je pomoglo iskustvo suradnje s renomiranim redateljima s kojima ste do tad radili?
- Najviše sam u svojoj glavi imala te dvije žene s kojima sam radila, to je Jasmila Žbanić i Andrea Štaka. Na njih sam često pomišljala i vrlo su mi imponirale kao žene koje su ostale to što jesu, potpuno otvorene i spremne za suradnju i u toj poziciji ranjive ali ipak su držale ekipu na okupu, bile su lideri, bile su vođe grupe ljudi i odabrale su ljude koji su ih odlučili pratiti ne zbog toga što su one neke žestoke figure nego su imali povjerenja u to što su željele napraviti.
Kad je došao taj prvi dan snimanja, to je kao kad sjedate u vlak smrti
Tako sam i ja odabrala ljude koje prije svega poštujem kao autore ali koji su mi i kao ljudi odgovarali. Nakon nekoliko dana sam shvatila da su moji glavni suradnici ljudi od karaktera, koji ne histeriziraju nego su smireni, dobri. Erol Zubčević, direktor fotografije i njegovi suradnici, zatim moja producentica Snežana Penev, ekipa koju je odabrala i koja je rješavala probleme bez buke, bez da skreću pažnju na sebe, isto tako i kostimograf i scenograf, fini, tihi ljudi koji su moćni u onome što rade.
Zbog čega je tako malo redateljica u filmskoj industriji?
- Ima ih sve više. Mislim da su žene razvile taj analitički um, od mog vremena do danas te nove generacije žena. Ne govorim samo o redateljicama i umjetnosti, nego generalno mislim da su žene naučile kako da svoja emotivna iskustva sabiru i obrađuju, racionaliziraju i upotrebljavaju u organizaciji svojeg života, u organizaciji svojih zamisli, ideja. Da su danas žene spremnije da budu lideri upravo zbog toga. Jer redatelj i u kazalištu i na filmu mora svoje slike, te neke svoje apstraktne ideje, osjećaje i instinkte formirati u konkretne upute suradnicima da bi oni to djelo ostvarili. Kad sam bila mlada bilo je par redateljica ali one su, sjećam se, bile toliko rasute u tom svojem intenzivnom emotivnom životu. Radila sam s jednom koja je stalno govorila o velikim stvarima, uzbudljivo je sve to bilo i divno ju je bilo gledati i slušati, ali zapravo mi nikad nije znala reći što ja sad tu trebam napraviti.
Film je sniman u koprodukciji Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zašto u kazalištu nema toliko koprodukcija?
- Postoji od 2000. stalna suradnja i povezanost Sarajeva i Beograda tako da ću sljedeće godine u koprodukciji raditi jednu svoju predstavu. Hrvatska je tu malo tvrđa. Pojedinac može imati inicijativu, ali u realizaciju moraju biti uključene institucije i cijela birokracija. Film je jednostavniji jer se snima određeno vrijeme i onda imaš proizvod. Kazalište je organizacijski puno kompleksnije. Osim toga, hrvatskim glumcima koji imaju matičnu kuću obično nije dozvoljeno nastupati u drugim kazalištima, a toga u Srbiji i Bosni nema. Vlasti u Srbiji nisu zainteresirane za teatar jer shvaćaju da se tu radi o jednom malom broju ljudi pa u kazalištu možeš raditi što hoćeš, njih jednostavno nije briga. Hrvatska je tu drugačija, ljudi se više potresu kad se na sceni desi nešto ili se kaže nešto. Oliver Frljić u Srbiji, ma nitko ga ne bi zarezivao ni tri posto. Bilo bi to 'pričaj ti pričaj, talasaj baš nas briga', tako da mislim da ima sreće što živi u Hrvatskoj jer ovdje se na njegova djela ipak obraća velika pažnja.
Istina, napadaju ga, provaljuju mu u stan… Ipak, 'zatalasao' je i u Beogradu 2012. predstavom „Zoran Đinđić“ premijerno izvedenom na velikoj sceni Ateljea 212.
- To je bilo aktualno neko vrijeme, i to više zbog toga da bi novinari imali skandale o kojima će pisati.
Čini se općenito da prekogranična suradnja kapitala, pa i kriminala, puno bolje napreduje od umjetničkih i drugih vrsta prekogranične suradnje?
- Zato što se umjetnost bavi emocijama. Vi stalno imate tu tendenciju u medijima u svim državama da se sve što se usmjerava na krivnju pojedinačnih članova određenog naroda interpretira kao da je to krivica čitavog naroda. Tako da u srpskim medijima, pretpostavljam i u hrvatskim isto, kada se govori o Haagu uvijek se govori mi Srbi. Tako da se zapravo to gura svima u naručje i ti nemaš načina distancirati se od toga, pogotovo ako si malo senzibilnija osoba ili pod navodnicima običan čovjek koji nije u nekom javnom diskursu, nekakav aktivist ili intelektualac, nego biće koje živi svoj život. Onda to svakodnevno bombardiranje prelazi na tebe kao da si ti nešto tu kriv.
Oliver Frljić ima sreće što živi u Hrvatskoj
Ti se tako poistovjećuješ s tim i onda imaš potrebu da se od toga obraniš. To je vrlo perfidno, vrlo lukavo održavanje tenzije, gdje ljudi nose na sebi teret odgovornosti jednog društva, umjesto da se država preko svojih mehanizama pozabavi time i da razriješi tu cijelu situaciju, da se uspostavi da nije cijeli narod odgovoran, nego određena politika koju su vodili ti i ti ljudi koji su donosili pogrešne odluke, koji su radili to i to, a s njima i svi oni koji su im pomagali. To se zove lustracija. To jednostavno znači označiti što je bilo pogrešno, ne govorim strpati sve ljude u zatvor, neke da, ali prije svega govoriti o tome tko snosi odgovornost.
Lustracija je u Hrvatskoj postala silno popularan pojam, no odnosi se prije svega na 'komunističke zločine' i rehabilitaciju NDH gdje se partizani prikazuju kao neprijatelji hrvatskog naroda.
- Ne znam tko su bili ti partizani, znači nitko nije bio. U Srbiji oni također ne postoje, u Srbiji partizani su bili Hrvati, a u Hrvatskoj su valjda bili Srbi. Ne znam, možda su bili i marsovci
Što mislite o Zoranu Đinđiću? Bi li on uspio u većoj mjeri demokratizirati Srbiju da nije ubijen? Danas ga dio javnosti osporava jer je za njegovog mandata privatiziran veliki broj javnih tvrtki, uklanjani antifašistički simboli, mijenjana imena ulica…
- Sigurna sam da bi, u svakom slučaju u puno većem postotku. Zoran je s jedne strane bio vrlo svjestan gdje živi s čime se mora suočiti i što sve mora učiniti da pobjedi. On za svog života nije bio baš toliko omiljen kao poslije svoje smrti, ali on je vukao zemlju na jednu stranu na koju nitko više poslije njega nije. Jasno, nije bio čarobnjak koji je mogao preko noći napraviti preokret u Srbiji, ali pravac u kojem je on išao je bio… Svi njegovi nasljednici su tako besramno koketirali s idejama koje zapravo bazično nisu demokratske, sve u želji da zadrže popularnost, iz nekog svog osobnog interesa i interesa kruga ljudi s kojima su bili bliski i iznevjerili su tu masu ljudi koji su zapravo u njih gledali s nekakvom nadom da će donijeti neku promjenu. Tako da su, pogotovo u Demokratskoj stranci oni koji su došli nakon Đinđića po meni najviše odgovorni za ovo gdje smo danas i beskrajno sam ljuta na to.
Koliko je Srbija nakon Slobodana Miloševića postala demokratičnija i koliko je njezino civilno društvo sada snažnije? Vidite li napredak?
- Ne znam, meni se čini da je jedina razlika to što sad ne mobiliziraju ljude i ne ide se na ratište. Ljudi koji su nekad bili tolerantni i otvoreni takvi su i danas. Ovi zadrti su ostali zadrti, jedino što sad imamo dosta mladih koji su previše isključivi. Mladost je inače isključiva i veže se za ekstremne pokrete, lijeve ili desne. Vide to kao izazivanje i provociranje svijeta kojem pripadaju njihovi roditelji.
Za ovakvo stanje u Srbiji odgovorna je Demokratska stranka
Ali danas je taj desničarski, konzervativni ekstremizam mnogo prisutniji nego lijevi. Prisutan je i taj, ali mnogo se više primjećuje ono što je žestoko, agresivno, šokantno, beskrupulozno, netolerantno. Mladi su vrlo brzo shvatili da to ima puno veći efekt.
Čini se na kraju da je Jugoslavija, usprkos tomu što je danas opisuju kao komunističku diktaturu, bila puno liberalnija od novih, demokratskih država?
- Zato što su imali apsolutnu vlast i to desetljećima. Nakon II svjetskog rata komunistička vlast nije bila nimalo liberalna. Radili su grozne stvari da bi ostali na vlasti i to je ono zbog čega danas idemo drastično na drugu stranu i negiramo sve dobro što su napravili. Ali poslije, kad se sistem uspostavio, imali su povremenih problema s nekim ljudima i nekim disidentima, koje su vrlo brzo i lako sklanjali i za koje običan narod nije ni znao da postoje. Narod je imao neku sigurnost, stabilnost. Nismo imali mnogo, ali godinu za godinom je bilo pomalo bolje i to je činilo da se osjećamo udobno. Zato je ta vlast, jer je znala da teško nešto može da je ugrozi, lakše tolerirala u određenoj mjeri i one koji su bili malo drugačiji, pogotovo Tito u toj svojoj diplomatskoj vještini. On je znao kako dozirati te razne sastojke da bi sebe i taj sistem predstavio kao dovoljno tolerantan, dovoljno prozapadan, a u stvari da ostane sve pod kontrolom, da cijeli sistem funkcionira.
Želimir Žilnik, koji je slovio za neku vrst disidenta u jugoslavenskom filmu, objavio je nedavno s Borisom Budenom knjigu „Uvod u prošlost“ o filmovima jugoslavenskog crnog vala, i u njoj vrlo otvoreno govori da je danas više cenzure kod snimanja filmova nego što je to bilo u Jugoslaviji. Radili ste u oba sistema, koliko se slažete s takvom ocjenom?
- Nemam tu vrstu analitičkog uvida u jugoslavensku kinematografiju jer sam bila mlada glumica. Kad je rat počeo imala sam 30 godina. Ipak, ako promatram to vrijeme i današnje vrijeme iz vlastite perspektive rekla bih da je to potpuno točno. Nekada su autori bili mnogo hrabriji i čini mi se da su postojala jasna pravila igre. Postojali su komiteti, partijske komisije i drugi organi, postojali su producenti, redatelji i svatko je radio svoj posao. Redatelji su imali priče koje su željeli ispričati i to su komisije onda zabranjivale ili nisu, ali sve je bilo nekako jasno i otvoreno. Danas mi se čini da se autori, mladi i oni malo manje mladi, uopće ne bave temama koje bi bile uznemirujuće na bilo koji način. Imate zemlju u kojoj se svaki dan događaju užasi, od onih u 90-ima do danas, kad se prešlo na obiteljsko nasilje pa svaki tjedan barem jedna ili dvije žene budu ubijene od nekog muškog člana obitelji ili nekog bliskog.
Autori filmova nekada su bili mnogo hrabriji
Puno je vijesti o nesrećama koje se događaju zbog krajnjeg nemara prema ljudima, čak i prema djeci, pogreške kod liječenja, toliko smrti, toliko bizarnosti na sve strane. Od svega toga u filmovima nemate ni traga. Mladi kao da žive u nekom izmještenom svijetu, bave se žanrovima i takvim stvarima. Kad usporedite ovo i ono vrijeme u smislu namjere, u smislu želje da se nekim temama bavite, to su dva svijeta. Sada imamo filmske fondove koji su na razini države, na razini ministarstava, gdje se formiraju komisije koje onda dodjeljuju sredstava. Teško je tu proći, prvo zbog jako male sume koja se za film izdvaja, a ovisite i o tome kako će članovi komisije procijeniti vašu ideju. Zato svi nekako više idu sredinom, za svaki slučaj. Nekako si ipak u manjoj opasnosti da te nešto 'strefi' s vrha zgrade.
Vi pak nikada niste plovili tom, srednjom strujom?
- Tako sam odgojena. Moji roditelji su imali svoju moralnu vertikalu, poštovali principe po kojima u životu ne treba lagati, krasti, treba biti istinit i ja sam zapravo shvatila da to meni možda nije najjednostavnije, ali da jedino tako mogu da poštujem sebe. Koji put pomislim kako bi mi drugačije bilo da sam netko tko se vodi samo uskim 'u se, na se i poda se' interesom, ali onda shvatim da ne bih mogla sebi u oči pogledati kad bi to bio moj princip. Zato mi je zapravo lakše ići svojim putem. Nisam ja nešto išla kontra, ja sam naprosto išla niz vodu, ali moju vodu. Tako je meni bilo lakše, živjeti u skladu sa sobom. Nisam znala drugačije. Sve što sam u svom životu radila, a za nekoliko mjeseci ću napuniti 60 godina, gradila sam na dobrim i čvrstim temeljima, tako da imam na što da se oslonim i ja sam mirna. Nisam religiozna, a to je malo teži put da živite život, jer morate se osloniti samo na ovo što je sada, u ovom životu. Nemam nikakve nade, ni potajne, da ću imati neku drugu šansu i zato sada moram sve napraviti i prilično sam zadovoljna s ovim što sam radila.
Je li vas to koštalo izgubljenih angažmana?
- Vjerojatno da, ali s tim ljudima koji me nisu zvali zbog toga što sam javno iskazivala svoje građanske i političke stavove ne bih ni željela raditi. Zato nisam imala tu vrstu problema da prihvatim nešto i onda na probama trpim neku budalu koja deklamira svoje stavove s kojima se ja ne slažem pa onda moram da se sukobljavam ili trpim. Ja volim ovo što radim, obožavam to što radim pa se i trudim da to bude najbolje moguće, a onda kad se trudite da to bude najbolje moguće s najboljim mogućim ljudima onda vam se vrlo često dogodi i uspjeh – i u vidu priznanja i nagrada i rejtinga. Meni je uvijek bilo važno naći se u dobrom društvu, biti jedna od odličnih. Nije me ložilo imati svoju karijeru, a svi ostali neka crknu. Više me ložilo to da budem u elitnom društvu.
Što vas je u 90-ima motiviralo da se otvoreno suprotstavite Miloševićevom režimu u atmosferi općeg ratnog huškanja?
- Tad je to bilo razumno uraditi. Imate razumne ljude koji su se tome suprotstavljali i ja sam bila s njima, i imate raju koja se priklanja sili, jer misli da će se to nekako više isplatiti na nekom životnom planu.
Iako, raja je uvijek masovnija…
- Svuda je glas razuma uglavnom glas ljudi koji ne razmišljaju jednodimenzionalno, nego pokušavaju shvatiti stvari. Ljudi generalno ne idu za tim da shvate nego idu tamo gdje misle da će da im biti bolje. Kao krave koje odu u djetelinu pa se najedu, napuhnu se i umru. Čuvala sam krave i ovce kad sam bila mala pa znam zašto sam morala paziti da krave ne odu u djetelinu. E sad, pastiri ovih naših stada su te krave, to jest nas, gurali u tu djetelinu.
Pastiri naših stada gunruli su nas u djetelinu
Ja nisam htjela ići tamo. Ima isto tako puno razumnih ljudi koji su te okolnosti iskoristili za svoje vrlo razumno, enormno bogaćenje. Tako da ima tu raznih kategorija razumnih i nerazumnih, a ima i onih nerazumnih koji su u tu djetelinu otišli srcem vjerujući da tako doprinose općoj stvari. Takvih ima i na jednoj i na drugoj strani i oni su najebali na svim stranama. Kad to promatrate hladnokrvno i analitički, vidite da je sve prilično bljutavo i odvratno i banalno. Nema tu nikakvog domoljublja ni patriotizma već je to zapravo ponižavanje patriotizma. Ponižavanje svih onih ljudi koji su istinski patrioti.
Mnogi su umjetnici napustili novonastale države jer se nisu mogli nositi s takvom situacijom, vama to nikada nije palo na pamet?
- Nisu mnogi, nemojte koristiti tu riječ nepravedno. Neki su otišli. A što sam mogla napraviti? Igrati sitne epizode po američkim i ostalim filmovima i da više ne stupim na scenu osim ako se ne dogodi neko čudo? To ne mogu. Ovo je moja zemlja, tu komuniciram s narodom i osuđena sam na ovo tlo. Meni gluma nije samo posao s kojim zarađujem za život, gluma jest moj život i spremna sam živjeti taj život bilo gdje. Hoću reći, ne mora to biti u Beogradu, može biti i u nekom malom gradu. Slava me ionako nikad nije zanimala, nisam nikada planirala biti popularna, niti sam za time žudjela. Mislim, lijepo je bilo kad se dogodilo, bila sam mlada pa sam se radovala tome kako će me mama vidjeti u novinama, ali to je poput novih cipela koje poslije počnu da te žuljaju pa želiš da ih skineš, i ništa više od toga. Ta popularnost onda postane neka pratilja onome što radite. Moja filmska karijera je krenula bez obzira što sam sve starija i starija i kad sam došla u te neke 40-e bila sam zapanjena što još uvijek dobivam glavne uloge. Srećom, ne živim u Hollywoodu i ovdje su stvari malo drugačije.
Nekih umjetnika više nema. Bekim Fehmiu povukao se sa scene krajem 80-ih nakon nereda na Kosovu, u Miloševićevo vrijeme nije radio i na kraju se, tankoćutan kakav je bio, ubio hicem iz pištolja u svojem stanu. Je li on bio isključivo žrtva svoje tankoćutnosti ili i žrtva društva? Ne bi li filmska i općenito glumačka scena u Beogradu trebala pobrinuti se da taj glumac izašao iz Beogradske akademije ne padne u zaborav?
- Bekima znam jako dugo i prije tog perioda kad je imao tu svoju posljednju predstavu i kad je odlučio povući se sa scene. Nastavio je snimati u inozemstvu, ali nije se bavio glumom u Srbiji. Bekim je bio jedan vrlo principijelan i tradicionalan, ali u onom najboljem smislu tradicionalan čovjek, kojem je bilo vrlo važno da bude lojalan, da bude odan svojoj obitelji, nekim principima koji su njemu važni. On je smatrao da nije moralno da on u Beogradu igra na sceni, dok tamo u Kosovu postoje životni problemi s kojima se ljudi koje on poznaje suočavaju. To je životni stav. On je svoj položaj ljudskog bića stavio na prvo mjesto, ispred toga da istura neko svoje političko opredjeljenje bilo kao kosovski Albanac, bilo kao glumac.
Bekim Fehmiu je položaj ljudskog bića stavio na prvo mjesto
Način na koji je on otišao je zapravo njegova odluka i mislim da mu je to bilo jako važno, da zadrži kontrolu nad svojim životom, da on bude taj koji će odlučivati o svojem životu, da bude ljudsko biće, a ne netko koga će prisiljavati da nešto radi, bilo da živi, bilo da umire. On je zadržao to pravo da donosi odluku o svojem životu, a što se beogradskog glumišta tiče - svi smo mu se beskrajno divili. Ali glumci, to nije nekakva kompaktna grupa ljudi. Ima raznih glumaca, i po kvalitetu i po ljudskim osobinama.
Koliko je angažman javnih osoba važan, može li to utjecati na svijest ljudi o onome što im se događa?
- Ne znam niti znam da li se itko bavio procjenama koliko to ima utjecaja. Ponekad mi priđu ljudi pa kažu da im to znači jer 'ako se ovi što su poznati ne usude reći jednu jedinu riječ protiv, što bismo se mi uopće suprotstavljali'. Vjerujem da to kad se javne osobe suprotstave može biti ohrabrenje za neke ljude, ali ne za sve - za neke. Ali ne mogu ni to tvrditi. Ono što mogu tvrditi je da se niti jedna osoba poput mene ne odlučuje suprotstaviti zato da bi stekla sljedbenike ili danas te 'lajkove'. Osobno smatram da je to moja građanska dužnost i ne radim to zato što sam glumica. Radila bih isto i da nisam glumica, samo što me sad ne biste intervjuirali nego bih bila jedna od tih osoba koje ne pristaju, koje se bune.
Što mislite o projektu Beograd na vodi? Imate li potrebu angažirati se kad vidite 10 – 15.000 mladih ljudi na cesti koje poslije razapinju po tabloidima poput „Informera“ ili „Kurira“, i što mislite o stavu Mikija Manojlovića koji nas je prilično razočarao svojom podrškom tom projektu?
- Meni taj projekt sam po sebi ne znači ništa, možda bi i mogao biti dobar. Ovi protesti nisu zbog toga što se nekome sviđa ili ne sviđa ta ideja. Ali način na koji se ta ideja provodi govori o aroganciji vlasti. I to je najveći problem. To rušenje zgrada u toku noći, potpuno 'siledžijski', to je nešto preko čega nitko nije mogao prijeći. O tome se radi. Čak i da je taj projekt najveličanstveniji na svijetu, to ne može biti alibi za nasilje i bespravno ponašanje države koja bi trebala garantirati da se pravila poštuju, a zapravo ih ruši i govori da za nekoga važe, a za nekoga ne važe.
Beograd na vodi ne može biti alibi za nasilje
Mislim da su ljudi najviše na to reagirali, na aroganciju ove vlasti, na to da se vladajućima čini da mogu uraditi sve što hoće, a da za to nikome ne ispostavljaju nikakve račune, niti da odgovaraju na bilo kakva pitanja. To izaziva bijes i s razlogom izaziva određene sumnje u to što bi moglo biti sljedeće. Što ako sljedeće zamislim da tu gdje vas dvoje stanujete, tu bih ja jednu divnu fontanu pravila. I srušit ću vašu kuću. Zašto da se vi ljutite kad ću tu napraviti nešto veličanstveno i imam najbolje namjere, a vaše kuće su baš onako - malo stare i 'ružnjikave'…? Eto, o tome se radi. Projekt ovakav ili onakav. A što se tiče Manojlovića, ne znam, svatko ima svoje motive. Sve su to nekako uvezane stvari. Ne mogu govoriti o njegovim razlozima, iako mogu pretpostavljati, ali nije moje da to objašnjavam.
Mislite li da mladi ljudi danas imaju snage oduprijeti se sistemu? Autoriteta koje bi rušili ionako nema.
- Meni se čini da su se oni pritajili, baš zbog toga što ne postoji neka utvrda koju bi napadali, rušili, opsjedali - jednostavno nemaju se oko čega udružiti. Oni su svi nekako sami za sebe, svatko je ostavljen samom sebi i sve je postalo relativno tako da nije lako živjeti u demokraciji – apsolutna mogućnost izbora da radiš što hoćeš – evo ti sad – a da pri tom negdje osjećaš da zapravo nemaš baš svu slobodu, nego da je to privid u kojem ti trebaš odabrati nešto, a ne znaš što odabrati. Da li uložiti svoju budućnost u veće sise, pa se onda probijaš sisama i dupetom jer vidiš da to ide, ili ćeš da zarađuješ pare, da se dobro udaš, što u stvari treba raditi da bi izgradio svoju budućnost, a pri tom da imaš neku izvjesnost. Danas je teško imati bilo kakvu izvjesnost.
Lupiga.Com
0 Коментари