Na današnji dan 1892. godine u Travniku je rođen poznati pisac Ivo Andrić, bh. nobelovac čiji su romani i pripovijetke obilježili epohu.
Andrićev lik i njegovo djelo od rođenja do njegove smrti i kasnije prate brojne kontroverze.
U Muzeju Rodna kuća Ive Andrića u Travniku nalazi se izvod iz matične knjige krštenih Crkve sv. Ivana Krstitelja u kojem je upisano da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan Andrić, sin Antuna Andrića i Katarine Pejić.
Kad su mu bile dvije godine, nakon smrti oca, majka je zbog izuzetnog siromaštva bila prisiljena sina poslati na staranje u Višegrad kod rođaka Ane i Ivana Matovšika. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a zatim srednju školu. Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija) završava u Sarajevu živeći s majkom na Bistriku, u tipičnoj sarajevskoj mahali, da bi studij filozofije, istorije i filologije završio u Zagrebu, Beču i Krakovu...
Doktorsku disertaciju odbranio je na Unverzitetu u Grazu. Tema njegove disertacije je "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine", napisana je na njemačkom jeziku, a sam Andrić za života nikad nije dozvolio da se ona prevede te je prvi prijevod objavljen posthumno 1982. godine.
U mladosti je pisao pjesme - "Eks ponto", "Nemiri", "Lirika".
Njegova najpoznatija djela su romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija" i "Omer-paša Latas".
Andrić je napisao i niz sjajnih pripovijedaka - "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli" i brojne druge.
Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine.
Koristeći narodna predanja, legende, istorijsku faktografiju, ali i bogatstvo mašte i osjećanja svijeta, Andrić je svojim djelima podigao monumentalnu književnu građevinu.
Mnogi su mu zamjerali njegovu diplomatsku karijeru u periodu između dva svjetska rata, kada je, između ostalog, bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.
Danas Andrića jedni označavaju kao "srpskog", a drugi kao "hrvatskog" pisca.
No, Ivo Andrić je pisac koji je najznačajniji dio svog književnog opusa posvetio Bosni. Čak i počeci njegovog književnog rada vezani su za Bosnu, kada je 1911. u časopisu "Bosanska vila" objavio prve pjesme i prevode stranih pisaca.
Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu, a dan nakon smrti je kremiran i sahranjen u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
Andrićevi posmrtni ostaci su na nekoliko sati bili izloženi u Skupštini Beograda, uz počasne straže umjetnika, studenata i drugih.
Autor: Mi. K.
(avaz.ba)
0 Коментари