Naš primarni problem nije globalni kapitalizam nego lokalni idiotizam, a rat se odvija drugim sredstvima.
Piše: Andrej Nikolaidis
Izgleda li vama danas, dok pratite verbalno prepucavanje između Srbije i Hrvatske, ratne igre kojima nedostaje samo pucanje, da je ovdje neko naučio lekciju devedesetih godina 20. vijeka? Dok gledaš paradu hrvatskih neonacista u Kninu, možeš samo konstatovati kako nije naučena ni lekcija iz četrdesetpete.
Uprkos velikim riječima, uzdignutim i spaljenim zastavama, fašističkim pozdravima i hiperinflaciji protestnih nota, suština aktuelnog srpsko-hrvatskog spora je vrlo prosta te iznimno niska i kvarna.
Sa jedne strane, HDZ-ova Hrvatska kroz proslavu odbrambene i legitimne akcije oslobođenja svog okupiranog teritorija, pokušava legitimizirati monstruoznu NDH, a njenu ideologiju predstaviti kao malo desno skretanje na ispravnom, patriotskom putu koji je naciju iz bezdržavne tame prošlosti vodio do oslobođenja Knina.
Sa druge strane, kuknjavom o NDH i hrvatskom fašizmu, Srbija pokušava legitimizirati vlastiti i opravdati okupaciju Hrvatske koju je sprovela devedesetih.
Četvrt je, dakle, vijeka prošlo - i ni makac. Jedan korak naprijed, dva nazad. Ista meta, isto odstojanje. Dopunite niz omiljenom vam narodnom mudrošću.
Tako je to: za razliku od gadosti, koja se na i u čovjeka lijepi i ne možeš je isprati, dobre i lijepe stvari su lomljive, lako od njih ostanu tek krhotine u ruci.
A ko nije bio zaveden?
Ako ste se prije koju godinu našli u centru Zagreba činilo se kako nema mjesta na ovoj planeti koje je dalje od Thompsonove estetike i ustaške etike. Niste mogli ne pomisliti kako revolucija samo što nije. Studenti su blokirali fakultete i borili se za besplatno obrazovanje, na tribinama su lijepi i pametni mladi ljudi pozivali na direktnu demokratiju, u Pifu je sjedio Mišo, kao Tito u viškoj pećini, i kovao velike planove koji su realizovani u Kinu Europa, gdje se održavao Horvatov Subversive Film Festival, uz Korčulansku školu najvažnije okupljanje lijevih intelektualaca ikada održano na jugoslovenskom prostoru; na sve strane, gdje god da kreneš ili sjedneš, morao si čuti verbalne obračune sa globalnim kapitalizmom.
Ali kao što je nakon Brexita postalo jasno da londonski City nije Engleska, tako je danas očito da Kino Europa nije Hrvatska.
Jednom sam na tribini koja je održana baš u Zagrebu, baš u okviru Subversive Film Festivala, govorio o tome kako su radnici Fabrike građevinskih mašina "Radoje Dakić" iz Podgorice, u januaru 1989. godine, u nacionalističkim demonstracijama svrgnuli crnogorsko komunističko rukovodstvo i na vlast doveli “mlade, lijepe i pametne”, a da danas nemaju ni posao ni fabriku, ali i dalje imaju vlast koju su svojeručno instalirali prije 27 godina.
U to se iz publike javio neki radikalni ljevičar iz Beograda, koji je izrazio negodovanje načinom na koji Nikolaidis i ostali liberalni intelektualci ("Kome mater!", poželio sam ustati i viknuti, ali sam kao dobar malograđanin sačekao da drug dovrši govor) za sve okrivljuju radništvo. To je velika nepravda, rekao je, jer radnici nisu ništa krivi: napokon, oni su posljednji prihvatili nacionalizam.
Tako je, Sokrate, tako i nikako drugačije. Radnici nisu zajahali bika nacionalizma, koji je porušio sve pred sobom. Nisu glasali za nacionalne/nacionalističke stranke. Nisu se homogenizovali kao pripadnici nacije i religije. Nisu mrzili radnike drugih nacija i religija, i ni slučajno ih nisu ubijali. Oni su, radnici, dobri ljudi, koje svi oduvijek iskorištavaju. Oni su bili zavedeni.
A ko nije? Od svih stvari koje me nerviraju kod ljevice, najiritantnija je, držim, presumpcija nevinosti radničke klase: crveno insistiranje na tome da se radništvu priskrbi status žrtve.
Takav se pristup odabranoj klasi ne razlikuje bitno od načina na koji nacionalist posmatra svoj narod: i taj je narod uvijek blagorodan, ali je žrtva istorijskih nepravdi, zlih susjeda, politike velikih sila, urota raznih centara moći, naivan i zaveden u svojoj čistoći…
Svi žele biti žrtve
Napokon, danas kao da svi jedino žele biti žrtve. Čak su i serijske ubice žrtve: i oni su, po pravilu, bili zlostavljani kao djeca. Svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrjednošću nadilazi sve druge vrline. Osvrnite se oko sebe: svuda naokolo tako mnogo kuknjave, tako malo vrline.
Svi su za nešto zakinuti, nešto im nije priznato, nešto im se poriče. Svijest o tome da se stvari mogu mijenjati na bolje samo vrlinom, trudom i borbom nestaje pred našim očima.
Sjajni hrišćanski mislilac Boris Gunjević uporno ističe kako se ljevica, želi li imati uspjeha, mora naoružati vrlinom. Borba traži askezu, kaže Gunjević, jer i sama askeza je vrsta borbe. Na svijetu već ima dovoljno ljevičara koji se vole naduvati, napiti piva, obući majicu sa Cheovim portretom, izaći na ulicu i vikati: "Sloboda! Jednakost! Pravda!" Njihova brojnost garantuje neuspjeh.
A kako bi bilo da se malo sjedi kući i čita da se, što rekao drug Lenjin, uči, uči i samo uči?
Netrpeljivost koja se pokazuje prema takozvanim salonskim ljevičarima samo je artikulacija netrpeljivosti prema intelektualnom, netrpeljivosti po kojoj, kako je učio Lacan, nepogrješivo prepoznajemo ološ. A lijeva ološ nije mi ništa bliža od one desne: napokon, ako smo išta naučili, to je da se fluktuacija ološi sa ljevice na desnicu nikada ne prekida. Ološ je, kao i voda na ovome svijetu, jedna i svepovezana.
Razum je sve što imamo
Idiotska ideja da je bolje izaći na ulicu i uzvikivati parole nego sjediti kod kuće i čitati nas je i dovela do ovoga. Šta treba, kao pčela sa cvijeta na cvijet, trčati sa protesta na protest, sa performansa na performans?
Oh, eno revolucija u Egiptu... Super, naprijed naši! Ups! U Egiptu pobijedili islamisti?! Nema veze, to ne znači da nismo bili u pravu. Oh, eno protesti u New Yorku, Frankfurtu i Podgorici... Naprijed naši! Ups! Naši opet donji, ali nema veze, borba se nastavlja.
Kritičku svijest ništa ne može nadomjestiti. A kritička svijest nas, između ostalog, čuva od toga da svaki put kada neka budala na ulici uzvikne "Sloboda i jednakost!" suspendujemo sve što znamo i u ime nade odustanemo od razuma.
A on, taj razum, nije puno – ali je sve što imamo.
Stoga, kada čujemo danas vrlo popularni refren, ono “ko nas zavadi”, kada čujemo kako su za raspad Jugoslavije krivi Amerikanci, Nijemci i multinacionalne kompanije, uključujući Coca-Colu, dakle da je kriv svako osim nas, nije loše napomenuti kako naš primarni problem nije globalni kapitalizam nego lokalni idiotizam, kako vječna vatra etničke mržnje i danas gori, rat se odvija drugim sredstvima, a državne laži o prošlosti cvjetaju zato što je i dalje na snazi opštenarodni konsenzus s početka devedesetih: pusti sad materijalnu bazu, daj da se pokoljemo zbog duhovne nadgradnje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
0 Коментари