GRUDE - U svojoj kolumni koju je uvijek vrijedno pročitati jer su mu vrijedne i odlične, novinar „Večernjaka“ Milan Jajčinović se zapitao: „Što ima loše u tome da javnost napokon sazna tko je nekoć radio za Udbu?“ Prije toga je konstatirao da Udbine dosjee čuva neotvoreni komunistički arhiv što nije spomenuo bivši hrvatski premijer te nije nikada dopušteno da se taj arhiv otvori i bude dosputan na uvid.
Nadalje, Jajčinović naglašava: „Moglo bi se napokon saznati koji su se političari, novinari, fakultetski profesori, biskupi i akademici nekoć bavili nečasnim poslovima.“ Jer, izgleda a nije to ni tajna, da su ti izdajnici dolazili iz uistinu svih sfera društva pa i iz onih od kojih se ne bi očekivalo. Ali, jedna rečenica je upitno konstruirana. Naime, kaže da se ne mora svakom doušniku suditi ali bi bilo dobro za moralno i društveno-političko ozračje saznati tko je bio doušnik.
Naravno, cijela priča temelji se na nedavnoj presudi Perkovićui Mustaču u Njemačkoj.
Bilo bi uistinu dobro da se sazna tko je radio za Udbu, pa makar, što se kaže, da mi je rođeni brat. I zbog onoga što navodi kolumnist Večernjeg lista ali i zbog samih obitelji žrtava udbaških zločina koji traže istinu i barem moralnu zadovoljštinu. Ali je to nemoguće saznati a pri tom ne snositi određene posljedice. Ako se arhiv otvori kao što je to učinjeno u Sloveniji, mnogi živi iz toga vremena će se osjetiti ugroženima i pri tom povući za sobom vlastite suradnike. Čak i one iz današnjeg vremena koji još uvijek djeluju u različitim područjima života kojih sigurno ima a čiji su tragovi zameteni jer su ih oni sami zameli. Zato je to otvaranje arhiva upitno za slijedeće dugo razdoblje.
S druge strane, ako bi se u otkrivanje počinitelja kaznenih djela izdaja, otmica, ubojstava i progona od strane Udbe i udbaša uključili neki koji nisu u svojstvu pravosuđa već, primjerice, novinari istraživači ili obični ljudi koji u svojoj obitelji imaju žrtvu Udbe, takvi bi mogli osjetiti posljedicu opasnu po vlastito zdravlje ili čak život. Jer, ako je taj netko, taj udbaš, bio prije sposoban raditi zlodjela, bio bi to sposoban i danas u svrhu zaštite vlastitog udbaškog identiteta.
Zato je veoma složeno pitanje i rješavanje tajne tko je sve radio i u kojem omjeru za tu zloglasnu organizaciju bivše tvorevine. A nije valjda velika tajna da su se brojni infiltrirali i u današnje organe vlasti, od devedesete naovamo, i u Hrvatskoj i u BiH. Pa Perković je najbolji primjer. Stoga, to je jedan zamršeni labirint u koji, ako se jednom uđe, može biti nemoguće iz njega izići čitav.
Čak i oni koji znaju o tome, koji su i sami bili žrtve da bi kasnije došli do svih dokumenata iz toga vremena, znaju reći da je bolje da šute jer što manje znaš, bolje spavaš. Nismo baš sigurni da je tako ali čuvanjem tajni takvi vas očito žele zaštititi.
Autor: Marko Čuljak
(dnevno.ba)
0 Коментари