Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, jedan je od onih koji ne prave kompromise s istinom, fašizmom, nacionalizmom i nacionalistima, zbog čega je često na udaru kritika, jer je sve nabrojano dio matrice po kojoj bh. društvo, a naročito vlast, funkcionira već godinama.
(intervju iz 2013.)
Centar za međureligijsko razumijevanje u SAD-u mu je upravo zbog njegove beskompromisne borbe za mir, toleranciju i suživot 1998. godine dodijelio nagradu "Mirovni djelatnik".
Protekli rat je osjetio na svojoj koži. Srpske paravojne formacije su ga na početku rata držale kao taoca u zgradi Franjevačke teologije, pripadnici Armije BiH su mu ubili oca u njegovom rodnom selu Sušanj, kao i 14 članova porodice, a odbio je saradnju sa čelnicima Herceg-Bosne. Ono što mu se zamjera je to što je oprostio i ne mrzi nikoga zbog zločina nad njegovom porodicom i što i dalje propagira suživot. Nije se pokorio ni onim "pravim" pripadnicima svog naroda, pa ga upravo takvi često počaste pregrštom uvreda.
Fra Ivo Marković je i osnivač međureligijskog hora Pontanima, koji izvodi duhovne pjesme sve tri vodeće religije u BiH, vodi i interreligijsku službu "Oči u oči". Dug je spisak fra Ivinih doprinosa ozdravljenju bh. društva, zbog čega je i bio naš izbor za božićni intervju.
Ugroženost je također nešto što često čujemo. Ugroženi su pripadnici ovog ili onog naroda, ove ili one religijske grupe. Ko je prema vašem mišljenju zapravo ugrožen u ovoj zemlji i ko je za to kriv?
Ugroženost je zapravo sredstvo za proizvodnju straha. Strah mora ponovno postati znanstvena tema, ne samo u nas nego i u čitavom svijetu, da se još temeljitije istraži i društveno ovlada. Strah je najopasniji ambijent za čovjeka. U ambijentu straha ne mogu ostati ljubav i povjerenje, ljudi se zatvaraju u sebe, u strahu slabe moći razuma, pada moral i jačaju obrambeni instinkti. Teološki gledano strah je čista suprotnost vjeri, strah je zapravo onaj iskonski grijeh o kojemu govore sve knjige. Nije ateizam suprotnost vjeri, ateizma je oblik vjere, jedna vrsta puta prema Bogu, prava nevjera je strah, tko živi u strahu ne može biti u komunikaciji s doživljajem temeljne ljubavi koju zovemo Bogom. Svatko tko stavlja čovjeka u ambijent straha je zločinac, ponavljam posve odgovorno da je to zločin. A strah je našim nacionalističkim strankama osnovno sredstvo političkoga rada, oni stavljaju čovjeka u ambijent straha da ga strah degradira, jer samo takav može glasovati za takve idiote. Zato nacionalističke stranke dobivaju 40-ak posto glasova svoga naroda, glasovi nacionalističkih stranaka su mjera izluđenosti naroda. Nažalost religije puno manipuliraju strahom, govore o ugroženosti svoga naroda kako bi oni k'o bajagi bili zaštitnici. Tko govori da su Hrvati ili Srbi ugroženi u Sarajevu i u Bosni, taj ih još više ugrožava, izravno radi na etničkom čišćenju Hrvata i Srba. Građani BiH svih naroda najviše su ugroženi od svojih fašistoidnih nacionalista koji ih izluđuju, nažalost često i iz samih religija.
Bosanskohercegovačko društvo je i dalje duboko razjedinjeno, i nakon toliko godina od završetka rata. Zašto je to tako, zbog čega je tražiti oprost onom kome smo nanijeli zlo i biti tolerantan prema onom drugom u BiH još uvijek tako teško?
Bosansko društvo još duboko traumatično od rata. Pomirenje je prije svega liječenje ratnih trauma. Ratne traume najbolje liječi pozitivna orijentacija, povjerenje, ambijent prijateljstva i ljubavi, dakle najvažnije da traumatizirani ljudi ne žive u ambijentu straha. Priznanje vlastitog zločina, vlastite pogrešne ideologije, pogrešaka iz prošlosti, uvjet je zdravlja i napretka narodnog bića. Nacionalistima nije cilj da im narod bude sretan i zdrav, nego da oni vladaju. Možda sam već dosadan upozoravajući da naši hrvatski, srpski i bošnjački nacionalisti, iako prirodni neprijatelji, surađuju za vrijeme izbora, stalo im je da u svih naroda pobijede nacionalisti. A oni se mogu samo jedno dogovoriti, a to je podjela teritorija za pljačku: Dodik pljačka svoje Srbe, bogati sebe, svoju obitelj i porodicu, svoje poltrone, čujem da gradi kuće po Dedinju, tako radi i Čović, čujem kako i vlasnici bošnjačkih stranaka postupno poklapaju Bosnu. Nacionalistička priča je samo radi pljačke. U nas će se dogoditi kao i u Hrvatskoj, par stotina nacionalističkih tajkuna opljačkat će sve što vrijedi, onda će zapjevati evropsku pjesmu, uvesti BiH u Evropu s opljačkanim i osiromašenih narodom, a oni će krstariti na svojim jahtama po morima i letjeti po izletištima, a njihov dragi narod će čitati po žutom tisku kako oni žive, uživaju, a ipak na kraju duboko prazni i nesretni trunu.
Jesu li religijske zajednice dovoljno snažne i imaju li dovoljno volje i interesa da se više angažiraju kako bi doprinijele pozitivnim promjenama u društvu?
Kler naših tradicionalnih religija islama, katoličanstva i pravoslavlja doslovce je razduhovljen nacionalizmom. To je logično, jer biti duhovan veoma je teško, morate puno čitati, intenzivno živjeti, biti stalno u kondiciji, pisati, moliti se Bogu, živjeti čestito. Samo takvi duhovnici mogu duhovno hraniti vjernike na vjerničkim susretima. Iskušenje nacionalizma je linija manjeg otpora jer je duhovnost nacionalizma alkohol, strast i stihija. Moji studenti snimaju propovijedi i hutbe i nevjerojatno je to kako iz duhovnog napora navještaja Božje ljubavi propovjednici na jednu nacionalističku riječ prijeđu u ostrašćenje grupe, samo li se kaže mi Hrvati, ili Srbi, ili Bošnjaci, odjednom nestane svaki duh, zapjene prazne fraze. Imam neoborive činjenice da je kler svih religija bio puno duhovniji u komunizmu, jer su bili progonjeni pa su uglavnom bili moralni svjedoci i pravi stupovi svoga naroda, a sada su nažalost često patvorine, nevjerodostojni galamdžije i pijanci. U tome vidim razlog zašto religije ne proizvode više rezultata vjere, više povjerenja, suradnje, zašto nisu moralni korektiv politike i društva.
Nekim vjerskim vođama se često spočitavalo, ili se to još uvijek čini, da se previše miješaju u politiku. Miješali se ovdje zapravo religija u politiku ili politika u religiju, vjerske zajednice i vjerske institucije, radi ostvarenja svojih ciljeva? Ko tu više profitira i ko koga zloupotrebljava, ako zloupotrebljava?
Apsolutno inicijativu imaju nacionalistički političari, oni zlorabe religije i vjerske vođe za svoje potrebe, oni imaju novac i potkupljuju ih. Za mene je to političko-religiozni razvrat kada na najsvetijim mjestima, gdje hodočaste tisuće vjernika, vjerski dostojanstvenici pozdravljaju te nacionalističke političare, dočekuju ih, doslovce u procesijama sprovode do svojih mjesta, posjedaju ih uza se, na obredima im se udvaraju i klanjaju zaboravljajući Boga, ne smiju im i ne žele reći nijednu kritičku riječ. U tako otrovnom spoju trona i oltara, politike i religije, teško je narodu doći do pameti, teško može nastati ona kritična masa koja omogućuje društvenu promjenu. Tužno je kada moram priznati da samo glad i patnja mogu otrijezniti narod da iziđe iz te društvene zagađenosti u koju su nacionalisti sveli ovo naše bosansko društvo.
Većina građana u ovoj zemlji će za sebe reći da su vjernici, tako su bar pokazala neka istraživanja. Međutim, ne bih rekla da nas bilo kolja religija uči da budemo netolerantni prema onima drugima. Ako stvari postavimo tako, otkud onda tolika međusobna netrpeljivost, znači li to da ljudi zapravo religiju više vezuju za svoj nacionalni identitet, nego što su uistinu vjernici?
U pravu ste. Mi imamo puno vjernika u religijama, ali religioznost tih religija mi teolozi definiramo kao nacionalnu religioznost. To doslovce znači da je iz vjere izbačen Bog i na njegovo mjesto stavljena nacija, pa se vjernici klanjaju naciji, opremaju je božanskim epitetima kada kažu da je vječna, nepogrešiva, da ne može nanijeti zlo i nepravdu, da ne može počiniti zločin, da za naciju treba život dati itd. Valja imati na umu da je đavao anđeo koji zauzme Božje mjesto. Uistinu u nacionalnoj religioznosti po njezinim rezultatima ima nešto dijabolično. Ono najgore u što upada ta nacionalna religioznost je sotonizacija drugoga, drugi je đavao, a ja anđeo, to je zapravo onaj temelj zla, samo izvorište zla kada drugoga vidim samo kao konkurenta, opasnost, i onda vrlo brzo dođe do agresije, narastanja sukoba do ubojstva i rata. Kada religije ne mogu živjeti bez svoga vraga, a to je drugi, druga nacija, druga seksualna orijentacija, druga rasa, religija, onda to sigurno više nisu religije, nego opasne ideologije koje dovode do onoga do čega je doveo fašizam, staljinizam, rasizam, dakle najopasnije ideologije našega doba.
Zbog svojih stavova, u kojima dobronamjerni ljudi vide poziv na mir, toleranciju i suživot, Vi često trpite javne kritike, jer to ne gledaju svi na takav način. Kako se nosite s tim?
Povremeno nije lako. No nisam jedini, takva je sudbina svih ljudi koji se odvaže na istinu, to su pravednici koje odbacuje vlastita sredina samo zato što su dosljedni svojoj proročkoj ideji i misiji. Ohrabruje me jedna Beograđanka Biserko (Sonja Biserko op. a.), žena nepokolebljiva svjedokinja istine, proganjaju je, preziru, vjerojatno je i fizički trpjela, a u opasnosti je trajno. Ipak joj se više divim i više bih volio njezinu sudbinu nego poltronsku ugodu, to ne bih mogao izdržati. Svi veliki teolozi našega doba mahom su bili proganjani od Crkve na ovaj ili onaj način. Eklatantan je primjer fra Drage Bojića, i ne samo njega. Ali eto i ovu Crkvu naviklu na moć potresa jedan papa koji se odvažio na navještaj Radosne vijesti da je sav ovaj naš svijet i život zasnovan na ljubavi, povjerenju, privlačnosti i prihvaćanju, da smo to usrećuje, a ostalo je sve praznina i besmisao.
Jeste li Vi optimista u pogledu budućnosti BiH i njenih građana? Kakvu BiH vidite u budućnosti ili kakvom je priželjkujete?
Kao vjernik više volim riječ nada nego optimizam. Nada je ime za vjeru s dimenzijom budućnosti. Problematična su ovako složena društva kao što je BiH, Švicarska, Kalifornija, pa praktični veliki dio našega svijeta. Ako pak te zemlje profunkcioniraju, onda postanu vrlo prosperitetne i kreativne zemlje. Ja osobno živim takvu Bosnu, oko sebe je gradim, i ima puno ljudi koji to rade. Uvjeren sam da ćemo na kraju pobijediti, zlo je samodestruktivno i kratkoročno, ne može trajati.
Koja je Vaša poruka za Božić katolicima u BiH, ali i svim ostalim građanima?
S proslavama zaustavljamo prolaznost vremena, zato je zdravo slaviti, radovati se. Nastojim sudjelovati u radosti drugih, u svetosti Bajrama, Pesaha. Redovito pozivam sve moje prijatelje da sudjeluju u mojoj radosti kao i ja u njihovoj. Nije to nikakav sinkretizam, nego najfiniji rast u vlastitom identitetu. Božić je spomen i sjećanje da nam se objavio Bog kao događaj ljubavi iz čijega života sve dolazi, u njemu živi i u njega se vraća. Ljubav je osnova svijeta, a ne darvinistička borba za opstanak. U atomu se privlače čestice i omogućuju tvar i svijet, atomi se privlače u molekule, molekule u elemente, elementi u više oblike materije i života, sav život je od privlačnosti, komunikacije i ljubavi. U poslanici Rimljanima govori se da sve stvorenje uzduše za ljubavlju. Za Božić i slične blagdane osjeti se taj uzdah stvorenja za ljubavlju, a u evanđelju se kaže o Božiću: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" Želim da u Novu godinu svi građani naše drage BiH uđu s novim početkom, vjerom u dobro, mir i ljubav, s uvjerenjem da se samo produktivnim životom može postići sreća.
(klix.ba)
0 Коментари