Tekst se prirodno nastavlja na prije objavljeni Dominik Mandić – B. h. muslimani pomažu katolicima podizati crkve i samostane.Iz knjige D. Mandića Bosna i Hercegovina: Povjesno kritička istraživanja.
O ljubavi i susretljivosti domaćih muslimana prema Hrvatima katolicima, valja na koncu spomenuti plemenitost i ljubaznost mostarskih muslimana g. 1878. Kada je na 31. srpnja 1878, prije ulaza austro-ugarske vojske u Bosnu, u Mostaru nastala pobuna, «trodnevno Hamzićevo carstvo », u kojoj je poginuo mjesni građanski upravitelj Mustafa-Hulusi-paša, muftija Karabeg i kajmekan Murad-beg, nastala je ozbiljna pogibao, da razdražena svjetina ne pokolje katolike u gradu. U toj opasnosti mnogi trijezni mostarski muslimani primili su u svoje kuće i posakrivali svoje susjede katolike. Tada su franjevci imali župu i mušku školu u blizini današnjega samostana, a malo dalje sestre milosrdnice žensku školu. Ugledni susjedni musliman Mehmed-aga Fazil pozvao je fratre i časne sestre u svoju kulu. Svoju obitelj smjestio je na prvi kat, franjevcima je dao prizemlje, a časne sestre sklonio je u podkrovije. Tu su svi ostali dok austrijska vojska na 5. kolovoza 1878 nije zaposjela Mostar.
Kao što su bosanski muslimani iskazivali bratsku ljubav i zaštićivali Hrvate katolike, tako su isto činili i Hrvati katolici zaštićujući svoju jednokrvnu braću muslimane u danim prigodama. Da spomenemo samo ova tri značajna primjera:
God. 1869, kada se počeo pripremati ustanak kršćana u Bosni i Hercegovini, da se oslobode od Turaka, bosanski franjevac fra Anto Knežević, po želji biskupa Strossmayera, posjetio je Beograd, da se raspita o namjerama srpske vlade. Knežević se u Beogradu sastao s predsjednikom vlade Ristićem i napose s ministrom Blaznavcem. Ovaj je pak zastupao mišljenje, da muslimane valja prisiliti da se krste ili da se isele iz BiH, a oni, koji to ne bi htjeli, da ih kršćani sasijeku. Nakon duljega pretresa Blaznavac je svoje misli ovako zaokružio:
«Pazite, što ću Vam reći! Dok se dignete, odmah na turke izdajte proglas: ol nek se odmah krste, ol odmah nek se sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni!».
Knežević mu je na to odgovorio: «Oprostite, gospodine, što se s Vama u toj stvari složiti ne mogu! Zar da mi počnemo činiti ono što u njima osuđujemo. Sve da bi nam to zakon dopustio, kao što nikako ne dopušta, sve da oni nisu naša jednokrvna braća kao što jesu, opet to bi se protivilo našem izobraženju i našoj uljudnosti ...»
o. Knežević utjecao je, da se Blaznavčeve osnove nijesu ostvarile za ustanka u BiH g. 1875-1878.
God. 1917, za vrijeme prvoga svjetskoga rata, sastali su se u stanu kipara Ivana Meštrovića u Cannes-u u južnoj Francuskoj hrvatski članovi «Jugoslavenskog odbora» sa Stojanom Protićem, izaslanikom srpske vlade, da vijećaju o stvaranju zajedničke države, hrvatske i srpske. Kada je došao govor na Bosnu i Hercegovinu, Protić je izjavio, da oni, srpska vlada i Srbi, imaju za te zemlje već pripravljeno rješenje. Na upit Ante Trumbića, predsjednika «Jugoslavenskoga odbora », Protić je odgovorio:
«Kada pređe naša vojska Drinu, dat će Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četerdeset osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji».
Protić je kod toga mislio na pokolj muslimana u Srbiji u noći od 24. na 25. srpnja 1804, koji je poznat u srpskoj povijesti pod imenom: «Pokolj baša ». Te su noći Srbi poklali u Srbiji sve muslimane, koji nijesu mogli pobjeći u okolne zemlje, napose u BiH.
I samo posredovanjem kipara Meštrovića i drugih hrvatskih članova «Jugoslavenskoga odbora» ta strašna odluka srpske vlade nije bila prihvaćena na tom sastanku, niti je, zbog odlučnoga stava Hrvata, moglo doći do njezina ostvarenja.
Za drugoga svjetskoga rata Hrvati su iz cijele države Hrvatske s najboljim vojnim snagama zaštićivali braću muslimane od pokoljâ i uništenja, napose u istočnim krajevima BiH, do onoga časa, kada su pobjedonosne savezničke vojske imale preuzeti na se dužnost obrane života i imetka ljudi na svim područjima zaraćenih naroda u Evropi.
Iz knjige fra Dominika Mandića (Široki Brijeg, 1889 - Chicago, 1973) Bosna i Hercegovina: Povjesno kritička istraživanja, str. 452-454
(prometej.ba)
0 Коментари